POCETNA STRANA

Seminarski i Diplomski Rad
 
SEMINARSKI RAD IZ RELIGIJE
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ RELIGIJE
Gledaj Filmove Online

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Duhovni konzumerizam
i pitanje motivacije izbora religijskih vjerovanja i praksi

Cilj rada je istražiti fenomen duhovnog konzumerizma. Ispitat ćemo uzroke i povode njegove pojave, te opisati način na koji se manifestira. Pritom ćemo istražiti i uloge kakve u tom procesu imaju mediji i popularna kultura. Područje duhovnosti kojeg ćemo se najviše doticati bit će ponajprije new age u svojim različitim oblicima, budući da je i sâm uvelike temeljen na principu „švedskog stola“. Međutim, ovaj rad neće biti etnografski prikaz suvremenih alternativnih religioznih vjerovanja i praksa, već će pokušati istražiti razloge zbog kojih ljudi odabiru određena religijska vjerovanja i prakse, odnosno vrste motivacija koje različite ljude navode na različite odabire. Istražit ćemo što je to na temelju čega ljudi biraju – na koji način je taj odabir refleksija njihove osobnosti i na koji način taj odabir transformira ili potvrđuje njihovu osobnost. Osim literature, izvor informacija će biti i kazivači koji su sami uzeli učešća u nekom obliku duhovnog konzumerizma, te će na taj način iz prve ruke dati razloge svojih odabira.

UVOD

Sâm naslov kolegija za koji je ovaj seminar napisan „Oblici religioznosti u suvremenim sociokulturnim procesima“ sugerira mnoštvo dostupnih mogućnosti na tržištu religije u našem sadašnjem društvenom kontekstu. Prvo pitanje koje se postavlja je: „Koji je razlog tome?“ Međutim, teško je odgovoriti na pitanje ukoliko ne postavimo neka druga pitanja. Kao prvo, radi li se samo o oblicima ili se radi i o sadržajima? Naime, ukoliko govorimo o oblicima religioznosti, čini se prirodnim zaključiti da je sadržaj svih oblika isti, tj. da je religioznost sadržajno istovjetna i da se samo izražava kroz drukčije oblike. Pokušat ćemo stoga vidjeti sadrži li možda i sâm oblik svoj sadržaj, odnosno značenje. Nadalje, postavlja se pitanje, ukoliko je dostupno mnoštvo oblika, tko uzrokuje njihovo postojanje? Jesu li to „potrošači“ ili „proizvođači“ religije i postoji li između njih razlika? Međutim, još važnije pitanje sastoji se u tome: što je to što nekoga navodi na religioznost, tj. odabir određenog oblika/sadržaja religioznosti? Dakle, u ovom radu ćemo razraditi tezu koja govori u prilog tome da je priroda motivacije element koji određuje odabir oblika/sadržaja religioznosti. Pošto ćemo čitavu tezu razrađivati u kontekstu duhovnog konzumerizma, analizirat ćemo i sâm fenomen konzumerističkog poimanja svijeta uopće. Iz tog razloga, knjiga Hajrudina Hromadžića Konzumerizam: potreba, životni stil, ideologija poslužit će kao korisno referentno štivo. Knjiga predstavlja svojevrsni pregled razvoja fenomena konzumerizma i konzumerističkog društva od njegovih početaka do danas. Kroz ekonomske, sociološke, antropološke i psihološke aspekte definira ishodišta konzumerizma, prikazuje njegove konkretne primjere, ali i načine otpora koji se javljaju prema njemu. Knjige koje su bile najbliže temi seminarskog rada i koje su nisu bavile samo konzumerizmom ili samo duhovnošću, već duhovnim konzumerizmom su Spiritualities of Life: New Age Romanticism and Consumptive Capitalism Paula Heelasa i Zašto mnoštvo verskih zajednica? Miloša Bogdanovića. Spiritualities of Life daje dobar uvid u svjetonazor i filozofiju tzv. „New Age duhovnosti života“, obuhvaćajući sve međusobno napete tvrdnje o jastvu i slobodi izbora s jedne strane, duhovnim magima koji određuju koje je i kakvo to jastvo, te marketinškim ili nemarketinškim manipulacijama iracionalnim kao glavnim čimbenikom tog jastva. Heelas je mladost proživio šezdesetih godina 20. stoljeća, tijekom socio-kulturnih promjena u kojima je, kako sâm navodi, bio više sudionik nego promatrač. Iako ga ne voli povezivati s kapitalizmom, New Age smatra jednim od najboljih primjera potrošačke kulture Zapada koji, kao „kultura subjektivnog dobra“ omogućuje kupovanje želja. Osim toga analizira i odnos korisnika (klijenata) i praktičara (duhovnih maga). Knjiga je vrlo korisna za temu istraživanja, pogotovo u kombinaciji s Hromadžićevim Konzumerizmom koji koristi podosta istih termina i djeluje gotovo kao kvalitetan dekoder ove knjige. Knjiga Zašto mnoštvo verskih zajednica? posebno mi je zanimljiva zbog činjenice da je Bogdanović, osim što je poput Heelasa i sâm sudjelovao u fenomenima koje opisuje, jedan od mojih kazivača. Međutim, za razliku od Heelasa, Bogdanović nije bio i ostao sudionik samo jednog religijskog svjetonazora (koliko god „duhovnosti života“ isticali svoju raznovrsnost, ipak imaju jasno određenu filozofiju i ideologiju, što smo već spominjali na ovom kolegiju), već je prošao i imao intenzivna iskustva s mnogim raznovrsnim religijskim uvjerenjima, praksama i zajednicama. No, autor ne nastupa isključivo narativno, jednostavno opisujući svoja iskustva, već daje opširno tumačenje vlastitog iskustva. Pošto je njegovo početno polazište bilo ateističko, nakon svog duhovnog putovanja, u knjizi se u određenom smislu vraća na tu početnu poziciju nereligioznog istraživača s koje, opskrbljen intelektualnim i iskustvenim saznanjima o različitim religijskim vjerovanjima i praksama, kreće u dubinsku analizu svog iskustva. Iako se više ne smatra ateistom, argumentira da su ga upravo mnoga načela koja se nalaze u ateizmu sačuvala od fanatične religioznosti. Iako knjiga izlazi iz okvira akademskog „kurikularnog“ opusa, ona nije samo nasumičan osobni projekt, već ozbiljan intelektualni poduhvat, prepoznat i od strane akademske zajednice u Srbiji, pri čemu valja spomenuti da je recenzent ove knjige dr. Svetozar Sinđelić, profesor filozofije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. U tom svijetlu korisno je spomenuti i da ovo nije autorova jedina knjiga, već je napisao i četiri druge, te niz znanstvenih članaka i eseja, također surađujući s članovima srpske akademske zajednice od kojih je vjerojatno najpoznatiji prof. dr. Marko Mladenović, poznat kao nekadašnji ravnatelj Instituta za socijalnu politiku i Instituta za pravne i društvene nauke Pravnog fakulteta u Beogradu, suosnivač Gerontološkog i Defektološkog fakulteta, te osnivač smjera za socijalni rad i socijalnu politiku na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Tu su i manje poznate ličnosti poput dr. Gorana Golubovića, forenzičkog psihologa; dr. Lidije Ćuk, psihijatrice; te antropologa i antropologinje dr. Dušana Obradovića i mr. sc. Ksenije Slankamenac. Ovo sam naveo radi uvida u utjecaje koji su oblikovali Bogdanovićev aparatus analize religijskih vjerovanja i iskustava. Dakle, kako sam već naveo, okvir koji koristi je areligiozno-istraživačke prirode, opremljen većinom psihološkim, antropološkim, ali i filozofskim aparatusima. Nema ni najmanju namjeru empirijski opovrgnuti niti dokazati bilo koji religijski sustav razmišljanja (naprotiv, na nekoliko mjesta u knjizi jasno upozorava na opasnost empirijskih metoda kao mjerila dokazivanja ispravnosti nekog religijskog pravca). Umjesto toga, izdiže se iznad svih njih, analizirajući same motive koji nekoga vode na prakticiranje religioznog iskustva – upravo ono što je glavni predmet ovog seminara. Umjesto komparativne analize različitih religijskih zajednica (što bi naslov neopreznom čitatelju mogao nagovjestiti), autor istražuje prirodu raznolikih motivacija koje ljude na različite načine uvode u religiozno iskustvo. Na taj način analiza tih motivacija sama po sebi prikazuje i različita vjerovanja i prakse koje proizlaze iz prirode motivacije za njihov odabir. Poput Hromadžića i Heelasa, koristi termine iracionalnog i racionalnog, želje i potrebe na isti način, ali ih još temeljitije uklapa u kontekst duhovnog iskustva. Te tri knjige su osnovna literatura na kojoj se ovaj seminar temelji i izvanredno jedna drugu nadopunjuju, čineći vrlo funkcionalne ljestve po kojima ću se penjati tijekom istraživanja i promišljanja u ovom radu. Dok Hromadžićev Konzumerizam daje kvalitetnu analizu tog fenomena per se, uvodeći pojam motiva kao marketinške mete, Heelas to spušta na dublju razinu govoreći o subjektivnom jastvu kao elementu preko kojeg je duhovnom tržištu moguće plasirati odgovarajuće proizvode duhovnosti, da bi Bogdanović zagrebao još dublje u samu psihološku srž motiva koji ljude navode na religioznost uopće, iz čega prirodno proizlaze različiti oblici religioznosti (prema različitosti motiva). U istraživanju za ovaj seminarski rad nisam poduzeo terenska istraživanja u doslovnom smislu riječi, već intervjue s kazivačima koji su imali ili žele imati udijela u nekom obliku duhovnog konzumerizma. Smatram da promatranje sa ili bez sudjelovanja nije bilo potrebno pošto cilj seminara nije etnografski prikazati određene religijske prakse, već istražiti motivacijsku pozadinu njihovog odabira. Dakle, potrebniji je uvid u motivaciju i osobnost kazivača, način njihovog razmišljanja, njihove interese, karakter i motive. Iz tog razloga sam u priču uključio i one koji čak samo i žele biti pripadnici nekog od oblika duhovnog konzumerizma, jer to pruža obilne naracije o motivacijama. Od kazivača sam, dakle, tražio ponešto samoanalize: da opišu sebe kao osobe, svoje interese, težnje i slično. Tražio sam i opis njihovog iskustva: kakvog je ono intenziteta i trajanja bilo, kakav su položaj pritom zauzimali i na koji način je to iskustvo promijenilo ili potvrdilo njihovu osobnost. I ono najvažnije, pitat ću ih što ih je navelo da se odluče na određena religijska vjerovanja i prakse ili da od njih odustanu. Isto tako, pokušat ću saznati od njih koji su još utjecaji (poput medija, knjiga, prijatelja, itd.) bili odgovorni za izbor određenih religijskih vjerovanja i praksi i na koji način su im ta vjerovanja i prakse predstavljeni kroz te utjecaje, prije nego što su ih upoznali iz prve ruke. Svi kazivači su anonimni, osim Miloša Bogdanovića kojeg, uz njegovo dopuštenje, otvoreno predstavljam, pa tako i njegove iskaze drukčije tretiram. To je ponajviše radi toga što mi je njegova knjiga na popisu literature, pa je njegovo mišljenje i djelovanje po ovim pitanjima već ionako javno (ne u smislu javne osobe, već u smislu dostupnosti i određenoj prepoznatosti od strane dijela srpske akademske zajednice i bivše studentske političko-disidentske grupe). Iako je nešto od njegovih iskaza moguće iščitati i iz njegovih knjiga, dobio sam mnogo izravnijih i konkretnijih informacija iz prve ruke. Međutim, prije svega toga, opisat ću vlastiti položaj s obzirom na temu istraživanja, svoju motivaciju i razloge koji su me pokrenuli da odaberem ovu temu, a u određenoj mjeri, i sâm kolegij.

1. VLASTITI POLOŽAJ S OBZIROM NA TEMU ISTRAŽIVANJA


Ono što me je potaknulo na odabir ove teme je moje vlastito promišljanje i propitivanje religije. Naime, u razdoblju kasne adolescencije, počeo sam intenzivno razmišljati o smislu svega što se zbiva oko mene, pa tako i ulozi koju u čovjekovom iskustvu ima religija. Intenzivno sam proživljavao ono što spada u Eriksonovu najrazrađeniju, petu fazu psihosocijalnog razvoja koju naziva: „Identitet vs. zbunjenost u vezi uloge“. Mogu se poistovjetiti s gotovo svime što on navodi kao sastavni dio procesa koji se odvijaju u toj fazi: traženje odgovora na pitanje „Tko sam ja, kuda idem i koja je svrha mog života?“ koje se ustvari odnosi na razvijanje svjetonazora i slike o mojoj ulozi u njemu. Prema Eriksonu, ako adolescenti riješe ovu krizu, tada razvijaju vjernost i odanost, a ako ne riješe, onda postanu zbunjeni ili fanatični. Međutim, pitao sam se čemu uistinu mogu biti odan i vjeran kada izgleda da se nikome i ničemu ne može vjerovati, pa tako ni samom sebi? A opet, nisam mogao pobjeći od nužnosti razvijanja tih osobina (premda tada nisam još ni čuo za Eriksona). One su se jednostavno nametale kao prirodna potreba čovjeka koji se odvaja od roditelja u koje je do prije nekoliko godina imao potpuno povjerenje. Postajalo mi je sve izglednije da su mi roditelji bili samo sjena nečega u što bih trebao imati puno veće povjerenje. Upravo znanost je često djelovala kao objekt koji uspješno ispunjava tu ulogu. Međutim, negdje sam naletio na Einsteinov citat kojeg se više ne sjećam točno, ali govorio je o tome da je zbroj sveg znanja čovječanstva neznatno zrnce ukupnog znanja u svemiru. To je samo potvrdilo moje sumnje da ne raspolažemo s dovoljno znanja ni metoda kojima bismo mogli otkriti nešto sa sigurnošću, reći da je to baš tako kao što izgleda i da je samo to što empirički percipiramo ono što postoji (jer, padalo mi je na um, x-zrake su postojale i prije Röntgena, a što takvo još postoji čega nismo svjesni, a ima utjecaja na nas?). Osim ovoga, sudario sam se s okrutnom činjenicom da znanstveni napredak nije uspio iskorjeniti zlo iz čovječanstva i da nekako sve ide u suprotnom smjeru od Zvjezdanih staza koje sam intenzivno pratio i u kojima sam vidio svojevrsnu utopiju i vlastitu želju, ali opet uočio da ni tamo zlo nije iskorjenjeno, samo što je nekako u svom tom napretku i profinjenosti ljepše zapakirano. Sljedeće Einsteinove riječi nisam tada pročitao, ali iskoristit ću ih kako bih izrazio slične misli koje sam tada imao: „Ljudsko znanje i vještine same po sebi ne mogu dovesti čovječanstvo u sretan i dostojanstven život. Primjer velikih i čistih karaktera jedina je stvar koja može proizvesti vrle ideje i plemenita djela.“ Suočen s činjenicom da znanost sama po sebi ne može niti pružiti svo znanje, niti proizvesti plemenit karakter, krenuo sam u daljnju potragu. Iako sam filozofiju uvijek jako volio i još uvijek je volim i smatram nezaobilaznim dijelom svakog čovjeka, ni njoj se nisam mogao okrenuti kao pouzdanom izvoru znanja, jer je upravo ona metodološki aparat pomoću kojeg sam o svemu navedenome i razmišljao – na nju sam se, dakle, mogao osloniti samo kao na jedan misaoni ud koji mi pomaže u propitivanju, ali ne i otkrivanju. Zaključio sam da to čemu bih se povjerio i bio odan, te tako uspješno prošao Eriksonovu petu fazu svog psihosocijalnog razvoja, mora biti izvor pouzdanog znanja i plemenitog karaktera. Jednostavnim riječima, onaj kome vjerujem mora znati što priča i mora mi željeti dobro. Politika kao objekt povjerenja, odmah je ispala iz te kategorije, čak i da ne gledamo na njenu zloupotrebu. Naime, sama načela upravljanja svijetom moraju se temeljiti na nečemu izvan politike – ona je samo sredstvo pomoću kojeg bi se trebala provoditi pravedna načela upravljanja. Gdje je izvor tih načela? Shvatio sam da je svijet vrlo nesklon ovakvom propitivanju i da sam uspio naići na vrlo malo sugovornika koji su htjeli promišljati na razini dubljoj od nekakvog pukog socijalnog instrumentalizma. Ali ja nisam htio stati u svojoj potrazi i na tom putu mi se neminovno nametnula religija. Mogu li njoj darovati svoje povjerenje i odanost? Nije mi dugo trebalo da shvatim koliko mnogo licemjerstva ovdje postoji i, nažalost, također, socijalnog, pa i političkog instrumentalizma, umjesto iskrene potrage. Umjesto da pronađem pravedna načela, prečesto sam naletio na jednako loše, ako ne i gore karaktere, jer su deklarativno bili pod plaštom čistoće i svetosti, a iznutra puni zlobe i iracionalnosti. Ateizam mi je nakon takvih susreta pružao dobrodošlo osvježenje, prosvjetljenje i oslobođenje od nazivanja zla dobrim, a dobra zlim u ime religije. Sve to odnosilo se prvenstveno na tradicionalne religije. Vraćao sam se filozofiji i znanosti kao dobrim i razumnim prijateljicama, međutim, osim svijesti o zaključcima do kojih sam već došao, a koji se odnose na to da mi one ne mogu pružiti zadovoljavajuće odgovore, pa tako ni biti predmet moje odanosti i povjerenja, počeo sam uočavati da i kod njih ima licemjerstva i zloupotrebe. Nametnula se činjenica da nešto ne valja s ljudima koji ih koriste, a koji su daleko od čistog i plemenitog karaktera. To je neophodno povuklo novo pitanje: da nije možda i onakva religija s kakvom sam se susreo plod njezine zloupotrebe? Možda religija nije loša sama po sebi, već su ju ljudi iskvarili? Ako je to tako, postoji li neki lijek za takvo stanje ljudi? Ako postoji, njemu bi vrijedilo darovati povjerenje i odanost? Pošto sam u iskustvu s religijom ipak upoznao i mnoge plemenite ljude koji su mi bili spremni pomoći, pritom ne misleći na sebe, odlučio sam dati religiji još jednu priliku i vidjeti nudi li lijek koji nije sposoban ukloniti samo simptome, već i uzroke sebičnog načina razmišljanja i ponašanja. Iz tog razloga, zainteresirao sam se za netradicionalne oblike religioznosti i ovaj rad u tom smislu predstavlja još jednu stubu u traženju odgovora na pitanje: može li se čovjek povjeriti religiji kao nečemu što može pružiti zadovoljavajuće odgovore i snagu za promjenu na bolje?

2. KONZUMERIZAM OPĆENITO


Prije nego što krenemo na religiju, pozabavit ćemo se prvo samim konzumerizmom, što je, makar u kratkim crkama, neophodno da bismo se uopće mogli baviti duhovnim konzumerizmom. Možemo slobodno reći da je neoliberalni kapitalizam danas dominantan socijalni i ekonomski sustav, a glavna vrijednost koja stoji iza njega jest upravo konzumerizam. Međutim, umjesto da se bavimo površinskim aspektima konzumerizma, pokušat ćemo prodrijeti u njegovu srž. Što je pokretačka sila konzumerizma? Zašto on uopće postoji i kako opstaje? Hromadžić u uvodnom poglavlju knjige, gdje govori o kratkom povijesnom kontekstu razvoja suvremenog konzumerističkog društva, ukazuje na „Freudove psihoanalitičke ideje o iracionalnim potencijalima nesvjesnog u ljudskom umu i razvoj suvremenih metoda odnosa s javnošću (PR) – to jest djelovanje marketinške propagandne mašinerije oglašavanja – postavljajući na taj način pitanja o ljudskoj ovisnosti i nesvjesnoj uključenosti u instrumentalizirani sustav korporativnog biznisa i manipulacije političko-gospodarskih elita.“ (Hromadžić 2008:9) Ono što mi je posebno zapelo za oko je Hromadžićevo prepoznavanje promjene tretiranja ljudskih bića iz racionalnih u iracionalna i sukladno tome na diferenciranje između potreba i želja. Spominje ključnu ličnost marketinške industrije, poznatu kao „otac PR-a“ – Edwarda Bernaysa, koji je s američkim bankarom Paulom Mazurom „sugerirao upravo politiku promjene američkog mentaliteta iz kulture potreba u kulturu želja, pri čemu je potrebno trenirati ljude da žele, da žude za novim stvarima, čak i prije nego što su stare stvari do kraja konzumirane. Ljudske želje trebaju zasjeniti objektivne potrebe, želja je odrednica suvremenog potrošača.“ (ibid., str. 10) Dakle, za suvremeni je konzumerizam od ključnog značaja konzumiranje konzumerističke želje, gdje želja ne rezultira zadovoljenju, već želja teži drugoj želji. Maslow je to izrazio opisavši čovjeka kao onoga koji „neprestano nešto želi i retko kad dostiže stanje potpunog zadovoljenja, izuzev za kratko vreme. Kada je jedna želja zadovoljena, druga iskrsava na njenom mestu. Odlika ljudskog bića je da tokom svog života skoro stalno nešto želi. I stoga smo neizbežno suočeni sa zahtevom da proučavamo međusobne veze svih motivacija.“ (Maslow 1982:83) Može se, dakle, zaključiti da se konzumerizam temelji na željama i njihovom udovoljavanju. Međutim, kako je Maslow primjetio, ispod želja leži srž njihove moći, a to je motivacija. Upravo priroda motivacije određuje prirodu želje i stoga ćemo kroz ovaj seminar pokušati što dublje zaći u same motive kojima ljudi nešto izabiru.
Hromadžić opisuje Bernaysove tehnike i ideje koje je čak objavljivao u svojim djelima poput Propagande, a u kojima je prepoznao elemente čovjeka pomoću kojih može manipulirati. „Povezivao je, dakle, faktor emocionalnih ljudskih stanja i proizvodnu industriju na način kreiranja potrošačko-identitetskih imaginacija i želja.“ (Hromadžić 2008:11) Proizvodi prestaju biti samo predmet ljudskih potreba. “Posjedovanje proizvoda kreira i osobnost, karakter, identitet.“ (ibid.) Hromadžić kaže kako je konzumerizam „bio idealan način kako ljudima dati iluzije kontrole vlastitih života ... Bilo je to zapravo rađanje ideje o svojevrsnoj konzumerističkoj demokraciji.“ (ibid.)
Autor zatim navodi ono što je za ovaj seminar najbitnije: opisuje razne primjere koji omogućuju razumijevanje motiva na temelju kojih taj konzumeristički demos odabire. Ovdje ćemo ih navesti nekoliko. Prvo spominje sociologa Löwenthala koji je na temelju analize američkih tjednika iz 1920-ih godina posvećenih tadašnjoj popularnoj kulturi „primijetio djelomičnu, no znakovitu, promjenu fokusa medijskog interesa – težište se sa vodećih ljudi u politici i industriji počelo pomicati prema kategoriji popularnih filmskih i kazališnih glumaca, sportaša i drugih – takozvanih 'selebritija'.“ (ibid.) Autor tvrdi da je ovo simboliziralo početak ere potrošačkog kapitalizma i uvođenje selebritija kao marketinškog alata. U tom primjeru možemo iščitati da su se ljudi počeli navoditi da počnu birati proizvode ne na temelju shvaćanja njihove namjene, već na temelju toga što je koriste slavni. To je rezultiralo dvojakom promjenom. Kao prvo, odgovornost za procjenu vrijednosti i potrebitosti proizvoda u određenoj je mjeri s potrošača prebačena na autoritet slavne osobe, jer ako Blanka Vlašić odluči piti Studenu, zar sam ja bolji od nje? Može se reći da se na ovaj način u ljudsku psihu sije sjeme suptilnog oblika autoritarnosti. Druga promjena sastoji se u tome da se vrijednost proizvoda ne ogleda u njegovoj svrhovitosti, već u tome što ga koristi slavna osoba. Ovo može uzrokovati drukčiju reakciju od prethodno navedene, gdje se potrošači ne podlažu autoritetu slavne ličnosti, već se s njom poistovjećuju, vjerujući da, ukoliko kupe određeni proizvod, i sami imaju udjela u slavi kakvu ima selebriti koji ga promovira. Dva motiva (kojih su ljudi najčešće nesvjesni) koje marketing u ovom slučaju koristi su (1) želja da netko drugi poduzme posao razmišljanja i odlučivanja koje može biti vrlo stresno i (2) slavoljubivost.
U drugom primjeru, američka duhanska industrija je poželjela proširiti svoje tržište na žensku populaciju. Lucky Strike je unajmio Bernaysa koji je proveo kampanju poznatu pod nazivom „Baklje slobode“ u kojoj je povezao žensku žudnju za nezavisnošću i simbolički status cigarete kao izvora moći i dominacije s Freudovim tezama o cigaretama kao falusnom simbolu i predmetu ženske žudnje. Nakon medijski popraćenih propagandnih akcija koje su sadržavale te elemente, trend pušenja se među ženama rapidno proširio, cigarete su dobile status afirmacijskog simbola ženskih prava i sloboda, a svatko tko bi se tome protivio, „bio bi etiketiran kao konzervativni neprijatelj tih prava i sloboda.“ (Hromadžić 2008:12) O vrstama motivacije koje su ovdje iskorištene bi se moglo puno raspravljati, ali zasad ćemo se zadržati na ovim navedenima.
Zatim je sudjelovao i u promicanju ženskih modnih časopisa, koristeći zvučne propagandne slogane poput „making your body glorious“, a automobilskoj industriji je savjetovao da radi povećanja prodaje reklamiraju automobile kao utjelovljenje muške seksualnosti. Godine 1946. skupina psihoanalitičara osniva Institut za motivacijska istraživanja, čiji je cilj bio istražiti „zašto ljudi kupuju na određeni način, kako i zašto reagiraju na reklame, kakvi su tipovi osobnosti potrošača, njihovi stilovi, navike, prakse, kakvo je to skriveno „ja“ američkog potrošača.“ (ibid., str. 14) Provodeći istraživanja, zaključili su da je „definicija za profitnu prodaju skrivena u nesvjesnim željama potrošača“ (ibid., str. 15). Ljudima nije trebalo dugo promatranja i promišljanja da bi zaključili kako korporacije koriste ovakve metode da ih namame na proizvod i 1960-ih godina su se protiv toga pobunili, te se u sklopu masovnih supkulturnih strujanja toga vremena pojavljuju aktivistički antikorporativni pokreti.

3. POJAVA DUHOVNOG KONZUMERIZMA


Paul Heelas, autor knjige Spiritualities of Life i sâm je bio dio tih strujanja, pa tako knjigu započinje rečenicom: „I was extremely fortunate to have been born in 1946. ... My awareness of what has come to be called the 'New Age' dawned whilst I was studying at Oxford. I was more a participant that an observer.“ (Heelas 2008:ix) Ovi pokreti su bili oštra kritika manipulacije masama od strane korporacija i njihovih praksi oglašavanja. Željeli su razviti novu individualnost koja se temelji na ideji autonomnog neovisnog sebstva. Heelas smatra kako je to sebstvo bilo glavni pokretač New Age religioznosti i čimbenik oslobađanja onoga što je u svojim djelima nazvao „željeznim kavezom“ moderniteta. (Heelas 2006:54) Međutim, to sebstvo nije uspjelo pobjeći manipulativnim tehnikama korporacijskih strategija koje su sada bile temeljene upravo na ideji izgradnje autonomnog neovisnog sebstva, počevši nuditi „proizvode, većunom iz asortimana tada rastuće pop kulturne matrice, koji navodno upravo potpomažu izgradnju i ekspresiju tog individualno originalnog, nekonformističkog, kreativnog jastva, koje izražava i govori 'to sam ja'. Na taj način je kapitalistička proizvodna matrica pod svoje okrilje uspjela supsumirati i ljude koji su deklarativno bili antikonzumeristički orijentirani, nudeći im proizvode koji su bili namijenjeni upravo njihovoj životnoj filozofiji.“ (Hromadžić 2008:15) Hromadžić navodi fraze kakve se koriste pri takvom marketingu poput: „Proizvod ti pomaže da izraziš sebe, da budeš ono što smatraš da jesi, ono što želiš biti.“ (ibid, str. 16) Korporacije proizvode, potiču i profitno koriste čitav spektar ideja o posebnosti, autonomnoj individualnosti, originalnosti, osobnom zadovoljstvu, nekonformizmu i to predstavlja početak lifestyle marketinga i kulta novog individualizma. (ibid.) Jedna od kazivačica, primjetila je upravo taj problem, vrlo jednostavnim i jasnim riječima: „Većinom, šta znači uopće alternativno? Obratno. Alternativno bi trebalo značit kao nešto kontra od nečeg normalno. Ali postalo je normalno u današnjem svijetu da su supkulture normalna stvar. ... Ono što je alternativno zapravo više nije alternativno nego je mainstream, jer je trenutačno mainstream biti alternativan.“ (M. K. K.) Krajem 1970-ih, skupina ekonomista i psihologa sa Stanford Research Institutea pokrenula je projekt metodologije istraživanja koja je imala za cilj otkriti intimne želje novog tipa potrošačkih osobnosti, u čiju su svrhu koristili Maslowljevu kategorizaciju psiholoških tipova. Rezultati do kojih su došli pokazuju da se „najveći broj ljudi uklapa u kategoriju 'samoaktualizacije', novog tipa individualaca koji smatraju da su u smislu svojih životnih odabira, stilova i praksi neovisni od društva u kojemu žive.“ (Hromadžić 2008:16) Heelas tako zaključuje da je konzumerizam u sferama duhovnosti života ne samo preživio, već i buja. Navodi da su „ljudi uključeni u alternativne duhovnosti dio ... potrošačkih religija. Konzumiraju proizvode za dobivanje i poboljšavanje osjećaja.“ (Heelas 2008:98) i pita se je li rezultat možda da te sfere postaju „ne mnogo bolje od praznih ljusaka 'duhovnosti'?“ (ibid., prev. a.) Ova činjenica jasno ukazuje i na to da su uvođenjem duhovnosti u ponudu neoliberalnog kapitalizma religije dobile značajni dio medijskog i marketinškog prostora. Osobno mi je vrlo zanimljivo da Drogerie Markt redovno izdaje časopis Active Beauty koji u svakom broju ima po barem jedan članak iz područja New Age duhovnosti, radilo se o meditaciji, feng shuiju ili alternativnoj medicini spiritualnih pozadina. Jedan od iskaza koji je najbolje izrazio rezultat tih procesa je iskaz jedne kazivačice: „Ja baš sad tražim neku religiju koja nije onak tradicionalna i nema samo nekakvu duhovnu sferu, nego i materijalnu, da ima fora neke stvari za kupit, namještaj, odijevanje, svijeće, i to. Meni je baš fora zbog tog hinduizam. Tražim neku trendy religiju.“ (M. F.) Dakle, možemo definitivno zaključiti da je fenomen konzumerizma prigrlio duhovnost i uključio ga na tržište ravnopravno s materijalnim. To znači da je izbor proširen i da postoji zaista mnoštvo vjerskih zajednica i oblika religioznosti koje ljudi danas mogu izabrati. Želim reći da uz sve ovo spominjanje marketinških tehnika ne bih želio upasti u zamku teoretičara zavjere koji svijet predstavljaju na takav način da ispada da smo osuđeni na manipulaciju, da nam je to jednostavno sudbina i da ne možemo ništa po tom pitanju poduzeti. Jedna od mojih želja u ovom seminaru je i istražiti na koji način je moguće zaista ostati autonoman pri izboru religije. Sve to uvodi uvodi u priču pitanje motivacije, karaktera i osobnosti koje posjeduju oni koji odabiru neki religijski oblik – dakle, na temelju čega biraju. Potrebno je sagledati i mijenja li se i kako ta motivacija, karakter i osobnost nakon izbora određenog religijskog oblika.

4. ŠTO MOTIVIRA NA RELIGIOZNOST?


Riječ religija vodi podrijetlo od latinske riječi „religare“, ponovno povezati, što pojmu religije daje značenje povezanosti čovjeka s Bogom. U skladu s time, možemo reći da religioznost pretpostavlja da čovjekova ličnost teži za nečim što nema. Koliko god govorili o imanentnosti, potraga za Bogom ipak podrazumijeva nešto transcendentalno, čak i kada govorimo o pojmu božanskog u čovjeku. Kangrga, primjerice, imenuje „ono stvaralačko u čovjeku ... božanskim. To znači, uzdigneš čovjeka na nešto više nego je on kao pojedinačno ograničeno biće.“ (Kangrga 2008:62) Sâma činjenica da u čovjeku tražimo božansko govori o tome da nam to nije imanentno, već nešto što bismo trebali primiti u sebe. U protivnom uopće ne bi postojalo pojmovno razgraničenje između čovjeka i boga. Dakle, filozofski gledano, religiozan čovjek traži ono što nema, jer da ima, ne bi želio niti tražio. Blaise Pascal je to vrlo sažeto izrekao: „U srcu svakog čovjeka postoji vakuum koji se ne može ispuniti ničim drugim osim Bogom.“ Međutim, veliku ulogu u tome igra ono što osoba smatra da joj nedostaje i što zato želi postići. Narav te želje određuje i kvalitete božanstva s kojim se ona nastoji povezati. Sudeći po tome kakve je plodove religija donijela u povijesti čovječanstva, možemo zaključiti da te kvalitete nisu bile uvijek predivne. Od svog kazivača sam dobio rezultate istraživanja Instituta za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu koji je otkrio da su najniži stupanj spremnosti za pomirenje postizali oni koji se deklariraju kao uvjereni vjernici koji prihvaćaju sva učenja svoje religije i po njima se ponašaju, zatim su tu bili vjernici koji ne prihvaćaju baš sve zahtjeve svoje religije, a oni koji se nisu opredjelili, niti su zainteresirani za religiju imali su najbolje rezultate. Na nastavi smo gledali film o Sweeneyu koji je razgovarao s scijentolozima koji vjeruju u sâmu nauku, ali se ne slažu s postupcima crkve, jer su se oni odmakli od toga nauka. I definitivno se slažem da se taj problem javlja konstantno, a najizraženije se pokazao upravo u srednjem vijeku kada je Rimokatolička crkva, deklarativno slijedeći nauk Isusa Krista koji je rekao da ljubimo svoje neprijatelje i blagoslivljamo one koji nas progone, radila upravo suprotno, goneći i ubijajući heretike i spaljujući Biblije, kako njezini vjernici ne bi mogli sami čitati i istraživati kršćanski nauk, već se pokoriti autoritetu svećenika. Međutim, pošto istraživanje pokazuje loš karakter osoba koje su uvjerene i slijede čitav nauk svoje religije, očito je da nije problem samo u odstupanju od nauka, već i u samom nauku. Zapravo bih rekao, odstupanje od nauka je već jedan drugi nauk. Ukratko, ono što ljudi vjeruju ne može se razdvojiti od onoga što čine. Međutim, potrebno je zagrebati dublje ispod filozofskih i teoloških postavki do vrste motivacija koje se nalaze iza njih. „Religiozna revnost je najčešće utemeljena na lošim pobudama, a ne na nesebičnoj ljubavi i dobroti. Iako religiozan čovek može biti spreman da da svoj život za vrednosti svoga verovanja, on često nije svestan prave prirode svoje religiozne revnosti. Iza njegovih iskrenih namera često se kriju fanatični motivi.“ (Bogdanović 2011:170) Bogdanović koristi termine iracionalnog i racionalnog, želje i potrebe na isti način kako ih koriste Heelas i Hromadžić, ali ih obrađuje na jednoj dubljoj psihološkoj motivacijskoj razini. U poglavlju Pet vrsta fanatizma svoje knjige Zašto mnoštvo verskih zajednica? napravio je podjelu na različite kategorije fanatizma koje se javljaju u mnogim religijskim sustavima, a to su: krivnja, strah, gnjev, ponos i sentimentalna osjećajnost. Međutim, u najnovijoj knjizi Prokletstvo nacije koju je izdao prije koji mjesec, i čije teme su više političke naravi s posebnim naglaskom na probleme srpskog nacionalizma, loše motive dijeli samo na tri kategorije, pri čemu strah proizlazi iz krivnje (tj. nečiste savjesti), a gnjev iz ponosa.

4.1. Ponos kao motiv religioznosti


Ovim motivom koji još naziva sujetom i gordošću bavi se puno u navedenoj knjizi i predstavlja ga kao glavni uzrok srpskog nacionalizma. „Predstava o vrednosti i značaju onoga što činimo ima svrhu da nas navede da se bavimo pitanjima od opšteg značaja i da tako odgovorimo na potrebe šire društvene zajednice. Ali ako nam je vrednost našeg dela važnija od drugih ljudi, to se zove ponositost. Nacionalista više voli nacionalne vrednosti nego same ljude, pripadnike svoje nacije, i pokazaće spremnost da žrtvuje ljude radi razloga i vrednosti zbog kojih ih voli. Pričom o korenima, precima i raznim drugim verskim i nacionalnim vrednostima ... pobuđuju ljudsku gordost. Licemjerno je kada sveštenstvo otruje svoje vernike ... gordošću, a onda izusti reči “Ljubite neprijatelje svoje!” Gord čovek ne može da voli ni prijatelje jer ga gordost prirodno čini preosetljivim i uvredljivim.“ (Bogdanović 2011:170) Ukazao je da je površinska kritika nacionalizma kao socijalnog i političkog fenomena samo kritika simptoma, a ne i uzroka i upravo tu leži neuspješnost iskorjenjavanja nacionalizma. To ilustrira sljedećom izjavom: „Srećemo mnogo onih koji jako vole čovečanstvo, ali ne i čoveka.“ (Bogdanović 2002:178) Iz ovoga možemo izreći jednu otrežnjujuću činjenicu, a to je da se možemo riješiti nacionalizma prividno, a sublimirati ga u humanizam, ako ga potičemo istim pobudama kojima se potiče nacionalizam, makar to bilo suptilnije izraženo. Drugim riječima, ako se ponosim na to što sam pripadnik čovječanstva, dovodim se u rizik da mrzim ljude koji se možda ne slažu s mojim humanističkim vrijednostima, na potpuno jedan način kao neki hrvatski nacionalist koji mrzi Hrvate koji se ne slažu s njegovim nacionalističkim vrijednostima. U svojim kazivanjima Bogdanović mi je opisao kako je na vlastitoj koži iskusio ponos kao motiv religioznosti dok je bio u pravoslavlju: „Kroz pravoslavnu religiju sam držeći se njenih načela skoro godinu dana doživeo takvu promenu karaktera, da su me ljudi hvalili da sam postao drugačiji i bolji čovek, a neki su mi laskali kako osećaju da iz mene zrači božanska energija. Bio sam veoma zadovoljan sobom. No, jednoga dana za vreme molitve desilo se nešto što me je prodrmalo do dna duše. Na mene se spustilo božansko osvedočenje da je sva moja pravda, koju sam razvio u svom srcu u prethodnom periodu, veće neprijateljstvo Bogu, nego sva moja zloća koju sam gajio ranije u srcu dok sam bio ateista. ... Postao [sam] svestan da se iza moje dobrote krila gordost. ... Bio sam usiljeno ponizan i krotak, a za to vreme sam se u srcu gordio što sam se spolja uspešno ponižavao. ... Razočaran sobom krenuo sam da tražim savete sveštenika i monaha, no ni na jednostavno pitanje – kako da se u srcu ne uzoholim što sam se spolja ponizio, oni nisu mogli da mi pruže odgovor. Shvatio sam da su neki od njih u istom očajnom stanju u kojem sam se i ja nalazio, ali da nisu svesni svoga stanja, kao što ga ni ja do skora nisam bio svestan.“ (M. B.) Kada ovo stavimo u kontekst marketinških strategija, onda nam postaje jasno da spomenuti primjeri poput promicanja proizvoda pomoću slavnih osoba ili cigareta kao statusa moći koriste upravo motiv ponosa i gordosti kako bi namamili svoje klijente. Isto se može primijeniti i na duhovni konzumerizam, pa Bogdanović u svom primjeru navodi kako je upravo želja za moć bila snaga koja ga je pokretala da se bavi parapsihološkim fenomenima: „Želja za moć, gordost i samoljublje su postali moja nova snaga i smisao življenja, a pothranjivani parapsihološkim moćima i čudima.“ (M. B.)

4.2. Sebična osjećajnost kao motiv religioznosti


Kao što svijest o vrijednosti onoga što činimo može doživjeti zloupotrebu kakva se ispoljava u različitim oblicima, poput nacionalizma, tako se i osjećaji mogu zloupotrijebiti. Njihova svrha bi trebala biti suosjećanje u smislu usmjeravanja naše pažnje na potrebe drugih ljudi. Ali ako postaju važnija od samih ljudi radi kojih postoje, onda se pretvaraju u sebičnu sentimentalnost. „Sebična osoba čini dobro delo radi sebe, da bi se lepo osećala, a ne radi odgovora na potrebe drugih ljudi.“ (Bogdanović 2011:170) Bogdanović opet navodi primjere svećenika i gurua koji „pričom o korisnosti i prijatnosti religioznog iskustva ... pobuđuju sebičnost“ i tako proizvode kukavicu „koji se odriče svojih principa u svakom stresu koji ga omete u uživanju u zanosu njegovih osećanja.“ (ibid.) Bogdanović opisuje vlastito iskustvo u kojem ga je sentimentalnost pokretala na religioznost: „Kada sam se molio Bogu i kada sam posećivao pravoslavne hramove, na mene su se spuštala predivna osećanja, koja su za mene bila dokaz natprirodnog i božanskog.“ (M. B.) Pretpostavljam da se ovo vjerojatno često manifestira u karizmatičnom kršćanstvu koje stavlja velik naglasak na to kako vjernik osjeća ljubav, pa se zato neprestano nastoji postići izmijenjeno stanje svijesti nekakve visoke osjećajne uzvišenosti, što često dovodi do toga da vjernik upravo prekrši neko načelo ljubavi koje deklarativno zastupa, zato što je pokretačka snaga želja za ugodnim osjećajima. U tom svijetlu je zanimljiva činjenica da u Americi tzv. evanđeoski izvandenominacijski kršćani (velikim dijelom karizmatici) imaju najveću stopu razvoda brakova (34%), dok ateisti i agnostici imaju najnižu (21%), a prvi se navodno pozivaju na kršćanski nauk koji osuđuje preljub (vidi tablicu u Bogdanović 2011:167). Bogdanović opisuje iskustvo kada je postao svjestan da je ono za što je smatrao da ga čini potpunijim čovjekom zapravo bilo opijanje osjećajima: „Pobožna osećanja kojima sam se opijao u molitvi i pri dolasku u hramu su mi sada postala ljigava i gadna ... Postao sam svestan da sam se njima samo opijao da bih ugušio nečistu savest i svest o svojoj realnoj duhovnoj ispraznosti.“ (M. B.). I to nas povezuje sa sljedećom motivacijom fanatičnog karaktera koja se nalazi u nečistoj savjesti, odnosno motivu krivnje.

4.3. Krivnja (nečista savjest) kao motiv religioznosti


Savjest služi kao indikator, njezina je svrha da nas opomene kada loše postupamo i zato kada se, primjerice, živčano izderemo na svoju majku, osjećamo grižnju savjesti. Međutim, ako ona postane pokretačka snaga na samo djelovanje, onda imamo krivnju kao glavni pokretački motiv. „Da bi imali uticaja nad masom sveštenici pobuđuju kod svojih vernika fanatične motive. ... Plašeći ljude posledicama njihove neposlušnosti oni manipulišu njihovom nečistom savešću. Čovek nečiste savesti ima sklonost da iz straha izmišlja neprijatelje i tamo gde oni realno ne postoje.“ (Bogdanović 2011:170) Ovaj motiv su kroz povijest koristili mnogi oblici religioznosti, a vjerojatno je najizraženiji bio u srednjem vijeku, međutim zadnja rečenica ovog citata koja navodi sklonost izmišljanja neprijatelja tamo gdje oni uistinu ne postoje otkriva da on danas nije iskorjenjen. Štoviše, mogli bismo reći da je sve više u porastu, jer je danas na tržištu dostupan čitav spektar najraznovrsnijih teorija zavjere, koje vrlo vješto miješaju istinu s laži. Međutim, vidimo da se glavni problem sastoji u tome da pobuđuje osjećaj straha i paranoje. Krize kojih je sve više tako bi upravo omogućile ono protiv čega se ti teoretičari zavjere bore – kontrolu masa. Nosioci političke, pa i crkvene moći mogli bi pri pojavi krizâ iskoristiti ljudski motiv straha za razne zakonske izmjene (nešto poput PATRIOT Acta nakon 11. rujna) i progone izmišljenih neprijatelja čovječanstva kao uzročnike svih problema pri čemu bi određena skupina (možda upravo religijska) mogla zauzeti funkciju žrtvenog jarca. Dakle, na tržištu duhovnog konzumerizma postoje i danas brojni oblici koji koriste upravo ovaj motiv paranoje, spajajući često pseudoznanost s New Age duhovnošću, poput pokreta i poklonika Davida Ickea. Bogdanović navodi kako se u njegovom iskustvu „iza [mog] strahopoštovanja krio strah nečiste savesti. Izgledao sam zastrašeno kao neko ko je upravo nekoga ubio, a vernici su me hvalili kako izgledam bogobojazno.“ (M. B.)
Sve ovo su primjeri u kojima religije navode vjernike da svoju borbu da postanu bolji ljudi vode na pogrešnom planu, zavaravajući se formalnim korekcijama svojih postupaka ili pak promjenom osjećaja, umjesto da imaju za cilj ispravljanje pokretačkih motiva. Bogdanović u poglavlju „Zavedenost Biblijom“ u knjizi Zašto mnoštvo verskih zajednica? navodi primjer farizeja koji su se oslanjali upravo na formalne zahtjeve kao dokaz dobrog karaktera. „U svojim raspravama sa Isusom fariseji se pozivaju ne samo na crkveno predanje, već i na autoritet Svetog pisma, ne bi li ga doveli u suprotnost sa Isusovim rečima. U skladu sa svojim religioznim fanatizmom i legalizmom farisej slepo tumači Bibliju, kao što slepo drži formu zakona. On ne želi da se uznemirava pokušajima da razume zahtev Božje reči. On ne traži njenu smislenost. On se boji da misli zato što bi mu razmišljanje pružilo povoda da uvidi duhovnu suštinu Božje reči, a samim tim i duhovnu prazninu koja se krije iza plašta njegove religioznosti.“ (Bogdanović 2002:57) Na taj način religija može onemogućiti čovjeku da vidi svoje slabosti i dovesti do toga da ih proglasi snagama. Zato „ateista mnogo lakše zadržava svest da je pitanje dobra i zla pitanje njegovih pokretačkih motiva, od vernika, koga formalni i površni religiozni zahtevi odvraćaju od svesti da je problem u njegovom sopstvenom srcu. Zato će takvom verniku biti važnije da li radi na crveno slovo u kalendaru, nego da li ima u srcu gordost, gnevljivost i sebičnost.“ (Bogdanović 2011:171) Nakon analize ova osnovna tri motiva religioznosti koji rezultiraju fanatizmom izraženim u fizičkom, ali i psihičkom obliku (robovanje osjećajima), ući ćemo u osobno iskustvo Miloša Bogdanovića i njegove duhovne potrage, kako bismo se dublje upoznali s time što sve čovjeka može motivirati na religioznost i kako to oblikuje njegovu osobnost. Iz tog razloga ću napraviti nešto što nisam napravio u niti jednom seminaru do sada: prenijet ću velike dijelove nestrukturiranog intervjua s Bogdanovićem bez vlastite analize (pošto sam ju, između ostalog, jednim dijelom već obavio kroz prethodno poglavlje). Uz navođenje pitanja koje postavljam, radi lakše kontekstualizacije, pustit ću kazivača da govori sâm. Jedan od razloga zašto se neću uplitati u analizu je i taj da je sam kazivač stručniji od mene i da u intervjuu i sâm analizira svoje iskustvo, iako na osobnijoj razini od one na kojoj ga analizira u svojim knjigama.

5. ISKUSTVO DUHOVNE POTRAGE MILOŠA BOGDANOVIĆA


M. K.: Kako bi opisao sebe, svoju osobnost, karakter, interese i težnje prije nego što si krenuo u duhovnu potragu?
M. B. Povod da krenem u duhovnu potrebu bila je moja razočaranost pravdom među ljudima i razočaranost samim sobom. Osećao sam se delom one opozicije koja se sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka borila protiv autoritarnosti komunističkog režima. Nada opozicije je bila sloboda misli i govora kao put otrežnjenja naroda, odbacivanja komunizma i procvata boljeg demokratskog i pravednijeg društva. Ogranizovali smo tribine po stanovima pod nazivom "Otvoreni univerzitet". Zbog svog angažmana mi smo proglašavani neprijateljima revolucije. 20. aprila 1984. godine sam bio uhapšen u takozvanoj grupi 28, jer nas je toliko bilo u stanu to veče na početku hapšenja. Uskoro je počelo suđenje šestorici opozocionara sa "Otvorenog univerziteta". Na tom montiranom suđenju autoritarno rukovodstvo zemlje je doživelo poraz, jer se svedoci nisu hteli zaplašiti, i pod pritiskom domaće i inostrane javnosti doživelo poraz uskoro su se optuženi našli na slobodi. Mi smo doživeli političku pobedu, ali sam ja postao duboko razočaran našim motivima koji su u međuvremenu isplivali kroz naše međusobne sukobe unutar "Otvorenog univeziteta". Nepobeđena ljudska gordost je rezultovala međusobnim sukobima i kršenjem proklamovanih ideala i vrednosti. Bio sam razočaran i sopstvenim motivima kojih sam prvi put postao dublje svestan kada sam u jednom ruskom filmu čuo izreku koja glasi "Ko se sto godina bori protiv aždaje i sam postaje aždaja". Postao sam svestan da mnogo više mrzim nepravdu nego što volim pravdu. U to vreme sam bio ateista, i pojmove istine, dobrote i pravde nikada nisam povezivao sa pojmom Boga i religije. Štaviše, u vojsci sam na jednom svom predavanju kritikovao model religije kao model autoritarnosti, jer nisam mogao da komunizam otvoreno kritikujem da ne bih otišao u zatvor, pa sam objasnio na planu religije kako čovek ima potrebu za dežurnim idolom koji je savršen i koji misli umesto samog čoveka, i kako ima potrebu za dežurnim krivcima kojima izgovara svoje neuspehe. Kada sam govorio o Bogu, nadao sam se da će da prepoznaju da govorim o Titu, a kada sam govorio o jereticima, nadao sam se da će da prepoznaju da govorim o disidentima.
M. K.: Jesu li vojnici prepoznali na koga si mislio?
M. B.: Većina nije, već je predlagala da se zabrani religija, a da sam mislio na Tita i disidente shvatio je to samo neko ko je to preneo službi bezbednosti. Kažnjen sam sa mesec dana zatvora, ali sam izašao iz zatvora posle šestodnevnog štrajka glađu.
M. K.: Jesu li se ispunile vaše nade o boljem, pravednijem i demokratskom društvu?
M. B.: Nisu. Kada se godine 1989. pojavila sloboda misli i govora, i kada je srušen autoritet komunističke ideologije, profesorka pravnog fakultet Slobodanka Nedović mi je u novembru te godine rekla: "Pogledajte Bogdanoviću, nema pada nivoa autoritarnosti, najnovija sociološka istraživanja otkrivaju već njen skok!" Na žalost, narod se nije pokajao za svoje pogrešne principe koje je izgovarao komunističkom ideologijom, već je samo iskompromitovanu ideologiju zamenio novim ideologijama. U ljudskoj svesti komandanta Savu je samo zamenio Sveti Sava, kult partije i radnog naroda je zamenjen kultom crkve i nacije, a dežurne krivce disidente su sada zamenili nacionalni i verski neprijatelji takođe plaćeni iz inostranstva.
M. K.: Kakav si ti položaj tada zauzeo? Jesi li se barem ti pokajao za svoje pogrešne principe ili si samo zamijenio svoju ideologiju?
M. B.: Kako sam u to vreme živeo pod ateističkim uticajem sredine, moj duhovni put u početku nije imao formu religije već opštečovečanskih ideala. Postao sam svestan da je moje srce ispunjeno gnevom, a ne ljubavlju. Veoma razočaran u sebe i u nedostatak prave ljubavi među mojim disidentskim prijateljima, gubio sam volju za životom.
Jedno veče počeo sam da sebi postavljam pitanja:
„Zašto živim? Radi koga živim? O, kada bih našao bar samo jednu osobu koja je normalna, dobra i pravedna, živeo bih i umro za nju ako treba. Ali, svako je na svoju ruku. Niko nije normalan. Niko nije stvarno dobar. Svi smo ludi. Svi smo prljavi. ... Nije vredan truda ovakav život. Gde je ta sreća u životu? Zar je išta vredno truda? Nije vredno disati. Nije vredno ni buditi se ujutru. ... Ako bih sada izgubio život, ništa ne bih izgubio, jer ništa nisam imao. Nikakvu sreću! Neću više ni da je tražim.“
Svest o tome da ću kad tad svakako umreti, te da prema tome nemam šta da izgubim, dala mi je neverovatnu slobodu i hrabrost za radikalnu i novu odluku:
„Pošto nemam šta da izgubim, potpuno sam slobodan. Mogu da radim šta god hoću. ... Zato ću staviti na prvo mesto u životu istinu, dobrotu i pravdu! Žrtvovaću se za to. Ne bojim se da odem ponovo u zatvor. I onako ću kad tad sve izgubiti. istina, dobrota i pravda. To je jedino što me hrabri da živim. Radi dobrote, istine i pravde. Makar sve opet bilo protiv mene, biću im veran, jer su toga dostojne. ...“
Kada sam doneo tu odluku, osećao sam čudan mir. Kao da se neki stub svetla spustio na mene, potapšao me po ramenu, i rekao: „Ne brini! Biće sve u redu!“
Posle nekoliko dana, u stanu svog prijatelja Olujića (gde je bilo hapšenje 'grupe 28'), čuo sam „Pesmu proleću“ od Mendelsona. Slušajući tu divnu bezazlenu melodiju, pomislio sam:
„Da li je moguće da negde zaista postoji svet dobrote i pravde, a da je ova melodija samo njegova senka? To je ono za šta ja hoću da živim: za ono o čemu govori ova divna melodija. Kako je moguće da postoji senka nečega što ne postoji?! Moram da pronađem šta je to i gde je to!“
Osećao sam se kao gladan čovek, koji oseća miris hrane, ali ne zna gde da uperi pogled, ne zna gde je hrana. Osećao sam miris dobrote i pravde, ali to nije bilo dovoljno. Želeo sam da je „pojedem“.
Divno osećanje blaženstva dok sam slušao muziku, nije moglo da zadovolji čežnju moje duše, već ju je samo još više pobuđivalo.
Kao moj mačak, kada mu pokažem prstom i kažem: „Eno, tamo sam ti stavio hranu!“ on ne gleda u onom smeru u kojem mu ja pokazujem da se nalazi hrana, već zbunjeno gleda u sam prst. Tako sam i ja zbunjeno primetio da ova melodija ukazuje na Onoga ili Ono što mi treba, ali nisam znao gde da pogledam.
M. K.: Kada i na koji način si se susreo s natprirodnim i povjerovao u duhovni svijet?
M. B.: Moja životna odluka da stavim na prvo mesto u životu istinu, dobrotu i pravdu je rezultovala „izazivanjem sudbine“ i iskušenjima koja su me upravo posle te odluke snašla. Iskušenje mi se otkrilo kroz iskustvo sa parapsihološkim fenomenima. U Beogradu je u okviru Univerziteta formiran tim od oko tridesetak doktora nauka koji se bavio istraživanjem parapsiholoških fenomena, a koje je vodio poznati neuropsihijatar dr Veselin Savić. Kako sam se od rane mladosti bavio elektronikom, a jedno moje rešenje za EEG pojačavač je delilo prvo mesto na takmičenju Nauka mladima 1982. godine, pozvan sam od strane tima koji je vodio dr Veselin Savić, da konstruišem uređaj koji će elektronskim putem da aktivira akupunkturne tačke i da meri odziv organizma. Ali to nisu bile obične akupunkturne tačke, već tačke koje služe za aktiviranje parapsiholoških sposobnosti. Uskoro sam počeo da vidim auru, da imam astralne projekcije, da isceljujem bioenergijom, te da kod mnogih drugih izazivam iste fenomene. Natprirodna iskustva sa osobama koje su u izmenjenom stanju svesti pričale iskustva prošlih života i govorile mrtvim jezicima, navela su me da počnem da verujem u duhovni svet i u reinkarnaciju. Iskustvo natprirodnog mi je pružilo vrlo laskavu ideju koja je glasila: „Bog, to si ti, to su skrivene sile tvoga uma!“ i ja sam se na tu ideju upecao. Želja za moć, gordost i samoljublje su postali moja nova snaga i smisao življenja, a pothranjivani parapsihološkim moćima i čudima. No, kako mi savest zbog svega toga nije bila baš sasvim čista, u meni se javila potreba za iskustvom koje će me osloboditi od neprijatnog prekora savesti. Pomislio sam kako se iza religioznih iskustava isto kriju skrivene sile ljudskog uma i nepoznate energije i polja iz fizičke nauke. Zato sam uzeo u ruke Sveto pismo sa namerom da proučim kako su taj natprirodni svet shvatali oni koji nisu imali savremenih naučnih saznanja. U Svetom pismu nisam našao skoro ništa od tog natprirodnog sveta sa kojim sam dolazio u kontakt za vreme parapsiholoških iskustava, a kako su neka učenja Pisma bila u sukobu sa mojim iskustvom, govorio sam: „Ja više verujem u ono što sam vidim svojim očima, nego u ono što piše u nekoj knjizi.“ Uskoro je za mene Bog bio pozitivna kosmička energija, a sotona negativna. A zatim su Bog i sotona za mene postali ličnosti. U pravoslavnom učenju sam prepoznao veću istinu nego u Svetom pismu, za čije pojedine knjige sam smatrao da nisu nadahnute, jer su dolazila u sukob sa mojim iskustvom. Kada sam se molio Bogu i kada sam posećivao pravoslavne hramove, na mene su se spuštala predivna osećanja, koja su za mene bila dokaz natprirodnog i božanskog. Kroz pravoslavnu religiju sam držeći se njenih načela skoro godinu dana doživeo takvu promenu karaktera, da su me ljudi hvalili da sam postao drugačiji i bolji čovek, a neki su mi laskali kako osećaju da iz mene zrači božanska energija. Bio sam veoma zadovoljan sobom.
No, jednoga dana za vreme molitve desilo se nešto što me je prodrmalo do dna duše. Na mene se spustilo božansko osvedočenje da je sva moja pravda, koju sam razvio u svom srcu u prethodnom periodu, veće neprijateljstvo Bogu, nego sva moja zloća koju sam gajio ranije u srcu dok sam bio ateista. Pobožna osećanja kojima sam se opijao u molitvi i pri dolasku u hramu su mi sada postala ljigava i gadna u svetlosti novootkrivenog Božjeg lica. Postao sam svestan da sam se njima samo opijao da bih ugušio nečistu savest i svest o svojoj realnoj duhovnoj ispraznosti. Takođe sam postao svestan da se iza moje dobrote krila gordost, a iza mog strahopoštovanja strah nečiste savesti. Bio sam usiljeno ponizan i krotak, a za to vreme sam se u srcu gordio što sam se spolja uspešno ponižavao. Izgledao sam zastrašeno kao neko ko je upravo nekoga ubio, a vernici su me hvalili kako izgledam bogobojazno. Shvatio sam sada da u sebi nemam ništa dobro, i da je sva moja pravednost bila lažna, da su se iza nje krili grešni motivi i nečista savest. Razočaran sobom krenuo sam da tražim savete sveštenika i monaha, no ni na jednostavno pitanje – kako da se u srcu ne uzoholim što sam se spolja ponizio, oni nisu mogli da mi pruže odgovor. Shvatio sam da su neki od njih u istom očajnom stanju u kojem sam se i ja nalazio, ali da nisu svesni svoga stanja, kao što ga ni ja do skora nisam bio svestan. Razočaran u druge ljude i razočaran u sebe, okrenuo sam se potpuno ka Bogu, vapeći neprekidno u molitvi i čekajući oslobođenje od zla koje vlada mojom dušom.
Jedan san koji sam usnio mi je mnogo pomogao da u duhovnoj borbi istrajem do kraja. Usnio sam kako se nalazim razapet na krstu Golgote pod teretom svoje krivice. Vreme je prolazilo, ali olakšanje nije dolazilo. Moje raspeće je bilo slika mog tadašnjeg poimanja duhovnog iskustva, da treba da uzmem Hristov krst na sebe i da sve učinim što mogu za svoje spasenje. Trudio sam se kao niko da postanem ponizan, ali kao što rekoh, osvedočenje mi je pokazalo da sam tom usiljenom poniznošću samo pothranjivao svoju gordost. A taj san je bio ključ rešenja. U tom snu, ja na krstu trpim tešku patnju, iskupljujem sebe za svoje grehe, ali mir i olakšanje mi nikako ne dolaze. Sama patnja na krstu ne samo što nije uspevala da me oslobodi od krivice, nego me je još više podsećala da sam zaslužio kaznu. A onda sam u daljini ugledao svetlost kako mi se približava, a u toj svetlosti zatim lik Isusa Hrista. U Hristovim očima sam video saosećanje i ljubav. Sa Njegovih usana čuo sam reči: „Siđi sa krsta! Samo ja mogu da budem razapet za tvoje grehe!“ Dok sam silazio, kroz mene je Hristos prošao i zauzeo moje prethodno mesto na krstu. Osetio sam kako su sav teret moje krivice, osude i smrti ostali na krstu i pali na Hrista, dok sam ja slobodan i rasterećen sišao sa krsta. Uprkos tom snu, trebalo mi je vreme da se naučim da nikakvu pravdu ne tražim više u svom srcu, već samo u Bogu. Posle oko šest meseci teške duhovne borbe, jednog dana dok sam išao ulicom, došlo je oslobođenje od zla koje je mučilo moju dušu.
M. K.: U čemu je razlika između sadržaja prethodnog duhovnog iskustva i ovog novog?
M. B.: Ranije Boga nisam poznavao, pa sam tražio u Njemu odgovor na svoje sebične i samoljubive motive, a kada mi se Bog otkrio u pravom svetlu, onda sam dolazio k Njemu ne iz grešnih motiva, već sa grešnim motivima kao teretom koji pritiska moju dušu i u Bogu sam našao Onoga ko me od tih motiva rasterećuje, a ne nekoga ko te sebične motive zadovoljava. Shvatio sam da je koren svakog greha u pokušaju čoveka da se zadovolji nezavisno od Boga, a da je rešenje u zajednici sa Bogom.
M. K.: Kako objašnjavaš iskustva sa parapsihološkim fenomenima?
M. B.: Moja zabluda je bila što sam verovao u ono što vidim svojim očima, a nisam koristio razum da proverim smisao samog iskustva. Čovek nije samo čulno biće, pa da verujemo samo u ono što mu čula govore, već ima i razum da bi mogao da veruje u ono što ne vidi, a i da ne bi bio prevaren onim što vidi, kao što sam ja bio prevaren stvarnim čudesima koja je neko drugi činio. Smatram da ona ista sila kojom pripadnici crkve satanista čine čuda isceljenja, ima svoju formu pod velom nauke i kvantne fizike za tipove ljudi koji su skloni nauci, i ima formu religije za one koji su religiozni. Shvatio sam da je Sveto pismo zaista nadahnuto od Boga, i da upravo njegova suprotstavljenost našim prirodnim naklonostima jeste dokaz njegovog božanskog nadahnuća, jer niko ne bi izmislio nešto što mu ne odgovara. Kada ljudi izmišljaju sebi božanstva, oni im pridaju atribute koji se njima sviđaju, a ne one koji ih ukoravaju za omiljene grehe.
M. K.: Međutim, u svojim knjigama ti često pozitivno govoriš o ateizmu. Kakvo mjesto u tvojem razmišljanju i životu ateizam ima danas?
M. B.: Religiozni su u proseku gori od ateista jer im religija svojim sadržajem pobuđuje fanatične motive religiozne revnosti (krivicu, ponositost, sebični sentiment umesto ljubavi), formalnim zahtevima ih navodi da borbu vode na pogrešnom planu (da se kaju što su rekli ružnu reč, a ne što su takvi u srcu), pruža im sistem satisfakcije nečiste savesti (raznim ritualima i ispovestima) i tako umiruje savest pred neodgovornim postupcima i oslobađa ih od upotrebe razuma (pozivanjem na autoritete i na vlastita osećanja), kojim bi jedino mogli shvatiti svoje prethodne zablude. Onaj čovek koji bira izmedju krive religije i ateizma, izborom krive religije zapravo pokazuje da pod svojom duhovnom potrebom misli na oslobađanje od svoje odgovornosti, a ne na oslobađanje od svojih greha. Verujem da Bog čuva poštene ljude ateizmom od lažne religije i njenog užasnog iskustva.

 

ZAKLJUČAK


Nakon svega ovoga, nije mi ostalo puno toga za reći osim toga da sam dodatno shvatio koliku važnost motivacija ima pri izboru oblika religioznosti i da se ona ne može istraživati odvojeno od istraživanja motiva na psihološkoj razini. Mnogobrojne misli su mi pale na um pri ovom istraživanju, pa tako i ta da zdravo duhovno iskustvo podrazumijeva Boga kao uzor, a fanatično Boga kao idola, u smislu da je to neka omiljena slika Boga uz koju ljudi prionu i ne žele daljnju kritiku, već samo potvrdu takvog Boga. Dok prvi stav omogućuje stalno napredovanje, jer Boga kao uzora nikada nije moguće dostići, Bog idol omogućuje manipulaciju onim motivima koje smo navodili kroz seminar. Što zaključiti u vezi s duhovnim konzumerizmom? Je li on pozitivan ili negativan? Pojava duhovnog konzumerizma je pozitivna u smislu da je pružila dostupnost i mogućnost istraživanja duhovnosti u različitim oblicima religioznosti bez ograničavanja vjerskih sloboda (kako se to prečesto manifestiralo u prošlosti). Međutim, negativno je to što upravo potrošačka priroda tog fenomena može ugušiti potrebu čovjeka za duhovnim razvojem, i to pod plaštom samoaktualizacije, koja može biti ništa drugo do pothranjivanje nekog motiva fanatične religioznosti. Vidjeli smo kako su marketinške strategije 1970-ih upravo pojam samoaktualizacije koristile za promicanje svojih proizvoda. Nametnulo mi se pitanje kako se onda čovjek može osloboditi takvih manipulacija, bilo da se radi o duhovnom ili materijalnom obliku konzumerizma? Očito osvješćivanjem tih pobuda preko kojih možemo biti manipulirani i prepoznavanja potrebe da ih se riješimo, kako bismo postali uistinu slobodne ličnosti. I sâm sam prepoznao tu potrebu kod sebe i drago mi je da ovim seminarom mogu tu informaciju podijeliti s drugima.

LITERATURA:


Bogdanović, Miloš. 2002. Zašto mnošto verskih zajednica? Beograd: Svetlost.
Bogdanović, Miloš. 2011. Prokletstvo nacije. Novi Sad: Eden.
Heelas, Paul. 2006. „Challenging Secularization Theory: The Growth of 'New
Age' Spiritualities of Life“ in The Hedgehog Review. Charlottesville: University of Virginia.
Heelas, Paul. 2008. Spiritualities of life: new age romanticism and consumptive capitalism. Oxford: Blackwell Publishing
Hromadžić, Hajrudin. 2008. Konzumerizam: potreba, životni stil, ideologija. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Kangrga, Milan. 2008. Klasični njemački idealizam (predavanja), Zagreb: FF Press.
Maslow, H. Abraham. 1982. Motivacija i ličnost, Beograd: Nolit.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO