POCETNA STRANA

Seminarski i Diplomski Rad
 
SEMINARSKI RAD IZ RELIGIJE
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ RELIGIJE
Gledaj Filmove Online

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SVETI SAVA

Sveti SavaKult Svetoga Save u staroj srpskoj državi bio je vrlo veliki. Njegov otac, Stevan, poznatiji po kaluđerskom imenu, Simeon Nemanja bio je osnivač dinastije Nemanjića i kao takav predmet njenog posebnog pijateta. Sveti Sava je nastavljao njegova djela u sređivanju prilika u Srbiji; prvi srpski arhiepiskop i organizator narodne pravoslavne crkve; prvi predstavnik književnosti u Srbiji, osnivač i pomagač nekoliko najvažnijih manastira, kao Hilandara, Žiče, Studenice i možda Mileševa, koji su kroz čitav srednji vijek glavni rasadnici srpske kulture; i Savin značaj, prema tome, bio je višestruk i naglašavan od krugova, koji su važili kao najvjerniji predstavnici našeg duhovnog života i najdosljedniji u radu za nekoliko stoljeća. Već prenos njegovog tijela iz Trnova u Mileševo, 1237., bio je akt, koji je davao povoda posebnoj glorifikaciji, a malo posle toga Sava je, kao pravi dinastijski, crkveni, pa najzad kao narodni svetitelj, postao predmet posebnih prikaza i pohvala.
Teodosijevo žitije Svetog Save ušlo je u sve naše oblasti, i prešlo je čak i u rusku književnost; od njega je danas doznato 19 srpskih i pet ruskih prepisa, i nekoliko prerada raznoga oblika. U kraljevskom krugu raške države Simeon i Sava oglašavani su kao zaštitnici cijelog naroda i zemlje i pominjani su vrlo često u mnogim državnim aktima. Taj kult su posle primili i vladari iz sporedne nemanjićke linije, kao bosansko-srpski kralj Tvrtko I, koji se baš u Mileševu, nad grobom Svetog Save,. dao krunisati za kralja; i posle Stepan Vukčić, koji se proglasio "hercegom od Svetog Save". U XVI vijeku kult Svetoga Save čuvao je i dobar dio muslimana, možda još od svoje hrišćanske starine. Veliko štovanje koje je Sveti Sava uživao u našem narodu, nije bilo ograničeno samo na pravoslavne i muslimane. Njemu je obraćana pažnja i od katoličkog elementa, pa, štaviše, i od njegovih crkvenih lica. Savin kult dobro je poznat Dubrovčanima; pisci iz drugih mesta, katolički sveštenici, pišu Savine biografije, kao Ivan Tomko Mrnavić, ili ga slave u pjesmama, kao fra Andrija Kačić Miošić. Ovaj čak izrično kazuje:

Rad čudesa kaluđera Save
Slovenske ga sve države slave.

1. SVETI SAVA – BIOGRAFIJA

Ulogu začetnika osamostaljene srpske književnosti trinaestog vijeka ima Sveti Sava, najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, tvorac i prvi arhiepiskop samostalne srpske crkve (oko 1175-1235).
Još kao mladić Rastko je napustio upravu Humskom oblašću, verovatno 1191, i u Svetoj Gori primio monaški čin. Izvori složno govore o njegovoj neutoljivoj žudnji da živi svetim, isposničkim životom. Ne samo himnografski tekstovi nego i biografije Savine opisuju veoma podrobno Rastkovu monašku motivaciju; zato neuvjerljivo izgledaju domišljanja, jedno vreme omiljena u srpskoj istoriografiji, da je Rastkov odlazak u Svetu Goru i njegovo monašenje planirao sam Nemanja iz političkih razloga. Sava je primio rasu u Starom Rusiku, a zamonašen je u Vatopedu, gde je 1197. godine dočekao oca, tada već monaha i shimonaha Simeona. Sa očevim autoritetom i duhovnim ugledom što ga je sam za kratko vrijeme stekao na Atosu, Sava je u namjeri da zasnuje srpsku porodicu u Svetoj Gori tražio i dobio od vizantijskog cara Aleksija III Anđela (1195-1203) u Carigradu 1198. godine zlatopečatni sigilij, a nešto kasnije i hrisovulju kojom se zapustjeli manastirčić Hilandar stavlja pod upravu Simeona i Save kao potpuno samoupravni, nezavisni manastir. Osnivanje srpskog manastira u Svetoj Gori, središtu pravoslavne duhovnosti, i dobijanje akta o njegovoj nezavisnosti, otkrivali su težnje prvih Nemanjića i nagovještavali razvoj srpskoga crkvenog pitanja i srpskog duhovnog života. Posle smrti Simeonove 1199. godine Sava je neko vrijeme u obnovljenom, srpskom Hilandaru, okupljajući bratstvo. Posle pada Carigrada i uspostavljanja Latinskog carstva 1204, on se vratio u Srbiju sa očevim moštima, izmirio braću Stefana i Vukana i ostao u Studenici kao arhimandrit sve do 1217. Tada ponovo odlazi u Svetu Goru, možda povodom Stefanovog krunisanja latinskom krunom. U Nikeji 1219. godine dobija čin arhiepiskopa i status autokefalnosti za srpsku crkvu. Organizaciju srpske crkve izveo odmah po povratku iz Nikeje i Soluna, 1220, na saborima srpske zemlje i crkve, potiskujući grčke i latinske episkope i pomjerajući granice istočne sfere na zapad; time je bio omogućen i viši stupanj integracije srpskog naroda na osnovama istočno-pravoslavne orijentacije. Sukob sa ohridskom arhiepiskopijom povodom dobijanja autokefalnosti u Nikeji, iste godine, nije dobio težinu raskola; prevaziđen je širokom diplomatskom akcijom Svetog Save na međunarodnom crkvenom planu - na putovanjima Savinim u Svetu zemlju i posjetama istočnim patrijaršijama (1229-30, 1234-35). Organizacija crkve u Srbiji sa pripojenim područjima postavljena je na sasvim nove osnove. Razvijena je djelatnost velikih manastira; staranje o misionarskom radu stavljeno je u dužnost protopopovima. Pravno uređenje srpske crkve je konstituisano zbornikom nove, samostalne Savine kompilacije, Nomokanonom ili Krmčijom; sa ovom kodifikacijom vizantijskog prava Srbija već na početku XIII veka dobija kodeks čvrstoga pravnog poretka i postaje pravna država, u koju je ugrađeno bogato nasljeđe grčko-rimskog prava. Sveti Sava je na taj način više no bilo čim drugim učinio Srbiju zemljom evropske i mediteranske civilizacije. Naročiti značaj imalo je Savino staranje o pravoslavnosti crkve i naroda u strogo vizantijskom, ortodoksnom duhu. Monaštvo je usmjereno svetogorskim putem. Staranje o monaštvu pokazuje se kao jedna od glavnih Savinih preokupacija na putovanjima po Istoku 1229. i 1234. godine. Već za Nemanje, do 1196 (kao godine njegove abdikacije), podignuto je dosta manastira u dolini Lima, Ibra, Toplice i Morave: Sv. Petra i Pavla (Bijelo Polje), Bistrica, Končul, Đurđevi Stupovi, Studenica, Sveti Nikola kod Kuršumlije i Bogorodica Toplička. Među ovim manastirima bilo je i ženskih. Iz ranijeg perioda nasljeđeni su takođe neki manastiri: Stara Pavlica na Ibru, Sveti Nikola u Dabru i Sveti Đorđe u Dabru, Arilje i Gradac Ibarski (Bogorodica Gradačka). To znači da je monaška tradicija u srpskim zemljama postojala još u XI i XII veku, pa i ranije, i da je u toj tradiciji ona baza na kojoj se posle razvija srpska autokefalija. Isto tako u ovoj značajnoj mreži manastira treba gledati prenosnike i rasadnike onih monaških i književnih tradicija koje iz ohridske oblasti dolaze u srpske zemlje preko zone transmisije sjeverno od linije Tetovo - Skoplje - Kratovo, zone u etničkom pogledu već srpske, u sferi starijih monaških kultova pčinjsko-osogovskog kraja (Prohor Pčinjski, Gavrilo Lesnovski, Joakim Osogovski). Na drugoj strani, Hilandar, van srpskog političkog i etničkog područja, nosilac je i pokretač svetosavske reforme i organizacije monaštva u Srba. Nemanjini sinovi podižu do 1243. godine i nove manastire: Žiča, Hvosno, Peć; u ovaj poslednji manastir biće premješteno i sjedište arhiepiskopije posle provale Mongola i prvog spaljivanja Žiče (1284). Osim toga, Budimlja odn. Đurđevi Stubovi u dolini Lima, Morača, a u Primorju Vranjina, Prevlaka (Arhanđel) i Bogorodica Stonska. Svaki je ovaj manastir u manjoj ili većoj mjeri preuzeo ulogu književnog, ne samo monaškog središta. U nekima od njih moralo je još od Savinih vremena biti organizovanih skriptorija. Sveti Sava je umro 14. januara 1235. (ili 1236) godine u Trnovu (Bugarska), na povratku sa drugog hodočašća u Svetu zemlju. Uoči toga putovanja, 1234. povukao se sa arhiepiskopskog prestola u korist svog učenika Arsenija. Mošti Savine, sahranjene najprije u crkvi Četrdeset mučenika u Trnovu, prenete su oko 1237. godine u Mileševu, zadužbinu kralja Vladislava (oko 1234-1243); tu je odmah nastao onaj značajni kult Svetog Save koji će trajati kroz srednji vek u tursko doba, i koji neće biti ometen ni spaljivanjem moštiju Savinih 1594. god.

2. KNJIŽEVNI RAD SVETOG SAVE

U Svetu Goru je Sava otišao već pismen i formiran na djelima ranohrišćanske, vizantijske i staroslovenske književnosti. Njegovi biografi ističu naročitu zaokupljenost Rastka Nemanjinog knjigom, i to svakako nije samo opšte mjesto žitija. U njegovoj lektiri, kako se ona može prepoznati u djelima što ih je za sobom ostavio, nalazila su se ne samo jevanđelja, apostoli i parimejnici, a pogotovu psaltir, nego i duhovno štivo prologa i paternika, Lestvica Jovana Sinajskog, besjede ranovizantijskih crkvenih otaca (prije svih - Jovana Zlatoustog), kao i crkveno-pravna literatura bar u onoj verziji Zakona sudnog za koju se veli da ju je sa vizantijske Ekloge preveo još Metodije Solunski uoči moravske misije (863). Boravak u Svetoj Gori omogućio je Savi da proširi krug svoje lektire onim knjigama koje su, prirodno, morale imati naročitu ulogu u životu svetogorskih monaha. Smisao za organizovanje manastirskog i liturgijskog života govori bez dvoumljenja o Savinom širokom poznavanju liturgijske i monaške književnosti u grčkim tipicima i naročito velikim himnografskim zbornicima kakvi su oktoih, triod, minej, gdje su već dokazani uzori i neposredni književni izvori onih tekstova koje je Sava napisao. Tu su i razni molitvenici sa akatistima i kanonima, čiji je uticaj na Savu očigledan. Odnos Svetog Save prema književnosti ogleda se i u njegovim manastirskim ustavima (tipicima), gde je čitanju knjiga i biblioteci dato važno mjesto u duhovnom životu monaha, a možda još više - u sastavu prvih srpskih biblioteka, koje se bar donekle mogu rekonstruisati, kakva je biblioteka manastira Hilandara, osnovana kada i manastir, 1198. godine.

3. SABRANI SPISI SVETOG SAVE

Prva su Savina djela posvećena isposničkom i manastirskom životu: Karejski tipik i Hilandarski tipik. Po svojoj prirodi to su crkvenopravna, strogo uzevši neknjiževna djela, ali su u njima došli do izražaja neki momenti od posrednog značaja za stvaranje atmosfere u kojoj su nastajala Savina originalna i u užem smislu reči književna djela. Sem toga, i tu dolaze do svjetla osobine Savinoga jezika i stila, pogotovu u onim paragrafima koji su njegova posebna interpretacija ili njegov samostalni dodatak. Prava se književna priroda Savina otkriva, međutim, tek u njegovim žitijnim i pjesničkim sastavima. Svaki u svom žanru, oni stoje na počecima razvoja odgovarajućih književnih rodova u osamostaljenoj srpskoj literaturi.
Neka od najznačajnijih djela Svetog Save su: "Žitije svetog Simeona", "Služba svetom Simeonu", "Krmčija", "Karejski tipik", "Hilandarski tipik","Studenički tipik".

3.1. Karejski tipik 1199.

"Početak je mudrosti strah Gospodnji, razuma su dobra svi što tako tvore". Kao što kaže veliki apostol Pavle:

"Što oko ne vide, ni uho ne ču,
niti na srce čovjeku ne dođe,
ugotova Bog onima koji ga ljube".

I zato, slušajući ovo, svaki koji hoće da se spase treba da se podvizava, da ide uskim i tijesnim putem. Jer put je kratak, braćo moja ljubljena, kojim hodimo. Dim je život naš, para, zemlja i prah; za malo se javlja i brzo nestaje. Mali je trud života našeg, a veliko i beskonačno dobro kao nagrada. Stoga i ja, od svih poslednji i grešniji, svagda slab i trom za podvizavanje duhovno, došavši u Svetu Goru nađoh bogoizabrana svetila gde na razne načine hitaju na podvig duhovni. Te i ja, ukrepivši svoju nemoć, potrudih se koliko mi snaga dozvoljavaše, podigoh manastir sveti, dom presvete Vladičice naše Bogorodice, Prisnodeve Marije, svetoga opštežitija, i ćelije mi dovoljne u Karejama, gde da prebivaju iguman i sva bratija kada dolaze. Potom, opet, podigoh i ovde u Orahovici mesto za tihovanje, svetog i prepodobnog oca našeg Save, za stan dvojici ili trojici, po rečima Gospodnjoj: "Gde su dvoje ili troje sabrani u ime moje, tu sam ja među njima". Zato ovu zapovjest dajem, svi da znaju: ni prot nema vlasti nad tom ćelijom, ni iguman svetoga našeg manastira, niti ko drugi od bratije da ne uznemirava onoga koji živi u ovoj ćeliji svetog Save. I što se nalazi u toj ćeliji, bilo vino, bilo voće, da ne uzima naš manastir ništa od toga, niti iguman drugima da ne daje, već naprotiv, da se tu daje iz našeg manastira radi spomena, sveća svetom Savi, ulja 60 litara.
A o svemu drugome na volju ostavljam igumanu i svoj bratiji; ako čime budu mogli da pomognu bratu koji živi u ćeliji ovoj, vjerujem u Boga da vam neće nedostati pregršt brašna ni čanak ulja, ako i moju makar i grešnu molitvu, hoćete da imate u pomoć sebi. Jer onaj koga ja ostavim posle smrti svoje u toj ćeliji, on da prebiva do kraja života svojega nezamjenjen ni od koga.
Potom, pak, dajem ovakvo pravilo da se primjenjuje, da se skupe iguman svetoga toga manastira i sva bratija, i da biraju muža bogobojažljiva, koji je podoban da živi u ćeliji u mestu tom. Ili ako bude ko - kao iguman, ili neko drugi od onih što su služili u mjestu tome svetome, da se šalje u to mesto, i on svaku slobodu i vlast da ima nad tom ćelijom, kao što i gore pisasmo. A manastir, ni iguman, da nema nikoje vlasti nad ćelijom tom. Niti, pak, za mito da se ne postavlja neko u ćeliji toj, nedostojan pravila duhovnog.
Ovaj, pak, ustav propisujem u ćeliji toj, da drži koji hoće da živi u njoj. Ponedeljkom, i sredom, i petkom - niti ulja jedi, niti vina pij; a u utorak i u četvrtak - ulje jedi i vino pij. I u svih ovih pet dana jedanput dnevno da jedeš. U subotu, pak, i u nedelju - ribe, i sir, i sve drugo; i dvaput dnevno jede se.
A u post veliki , subotom i nedeljom jedi ulje i vina kušaj; a u druge dane - ni vina, ni ulja.
A za post Rođenja Hristova - kao i u druge dane što propisasmo, neka i tada bude isto.
A u post Svetih Apostola, da jede isto kao i u druge dane obično što propisasmo.
U pojanju da se drži ovakav ustav: jutrenja i večernja - kao što je običaj, na jutrenji preko cijele godine da se poju po 3 katizme psaltira, a navečernji "Ka Gospodu, kada" bez tropara.
Časove pojemo razno. Prvi čas sa jutrenjem bez psaltira. Na trećem času, i na šestom, i na devetom, pjevamo po 3 katizme psaltira, sa metanijama, kao što imamo običaj. Na svakom početku, na "Priđite, poklonimo se", po 3 metanije. I opet, kad se završi psalam i kaže "Aliluja", po 3 metanije. Bilo na večernji, bilo na metimonu, bilo za vreme čitanja psaltira, bilo na časovima, bilo na polunoćnicama, na svakoj službi kad se služe kraj, tamo gde se kaže "Bože, budi milosrdan prema nama i blagoslovi nas" - po 12 metanija.

A polunoćnica se poje u crkvi sa "Blaženima", i tri katizme, i kanon Bogorodici. A što ostane od psaltira, to izgovori bilo danju, bilo noću, samo da se ispjeva psaltir za dan i noć.

U subotu uveče biva, po našem običaju, agripnija. A ovo pojemo na agripniji: pošto se kaže "Trisveto" i "Pomiluj me, Bože", potom pojemo kanon agripnije. I potom se čita jedna glava tetrajevanđelja. Ako li bude nemoguće, da prepolovi. I potom se počinje služba jutrenje. Otpojavši posle Šestopsalmija "Bog Gospod", a onda otpojavši 3 katizme, i četvrtu katizmu "Blaženi" sa pripjevom "Anđela sabor"; potom sedilne, potom čtenije, i posle ovog Stepena, "Sve što diše", jevanđelje, po jevanđelju "Vaskrsenje Hristovo" i potom "Pomiluj me, Bože" i pjesme zajedno da poje sam. I potom kanon vaskrsni, kao što imamo običaj, i svetom - ako imaš. I potom se završava, kako je i red.

O svetim i božanstvenim liturgijama: prema mogućnosti da se služe.

A u Gospodnje velike praznike treba da pazimo na pojanje i bdenije noćno, sjećajući se riječi koja veli: "Bdite i molite se, da ne padnete u napast; jer duh je bodar, a tijelo nemoćno". Zbog toga bdite, jer ćete u plodu truda svojega uživati ako to izvršite, i bićete blaženi.

Ovaj, dakle, ustav pojanja i jela napisasmo. Molim i zahtjevam da bude nepromjenljiv, sem ako u bolest padne; tada, koliko snaga može.

O piću i o jelu: ako se dogodi da ti neko drag dođe na utjehu, neka se tada naruši post - osim srijede i petka.

O slobodi mjesta toga: zaklinjem Gospodom našim Isusom Hristom i presvetom njegovom Materom, kao što pisasmo ovde da ne bude potvoreno. Ako li ko ovo promijeni, i bude uznemiravao onoga koji živi u mjestu ovom, ili bude što uzeo što je u mjestu ovom, ili od knjiga, ili od ikona, ili drugo, što god bude u mjestu tom, neka bude proklet i zavezan od Svete i Životvorne Trojice. Oca i Sina i Svetoga Duha, i od mene grešnog. I da ne bude oprošten ni u ovome vijeku ni u budućem. Zbog toga pisah i potpisah ovaj svoj rukopis, 6707 (=1199) godine.

Od svih poslednji, Sava grešni.

Komentar:

Karejskitipik je u osnovi prevod sa nekoga standardnog grčkog pustinjačkog, skitskog tipika. "Skit" je naročiti vid monaške isposničke naseobine, poznate i razvijene naročito u hrišćanskom Egiptu tokom IV i V veka; sama ta reč je koptskog porekla (šiit=široka ravnica) i naziv je cijele jedne pustinjske oblasti u Egiptu gde su se javile prve monaške isposnice i kolonije pustinjaka. Kako veli Lazar Mirković, "po skitskom ustavu podvizavaju se i Bogu mole monasi usamljenici, koji svoje molitve vrše u ćeliji, a ne u hramu, dok oni monasi koji žive zajednički u opštežiću, vrše svoje molitve, zajednička bogosluženja u crkvi po punom ustavu bogosluženja. Za vršenje skitske službe nije potreban sveštenik, i skitska služba je sastavljena iz psalama, molitava i metanija. Iz molitava, čitanja psaltira i poklona skićana razvio se od IV vijeka oblik posebnog, usamljeničkog, skitskog bogosluženja, skitskog ustava. Za razvitak skitskih pravila mnogo je doprinjela Sveta Gora, gde je cvjetalo monaško usamljeništvo, a gde se javio i ovaj svetogorski skitski Karejski ustav Sv. Save". Taj skitski ustav je postao obrazac srpskom pustinjačkom ili eremitskom monaštvu i van Svete Gore. Odlikuje se time što težnju za usamljenošću, za pravim pustinjaštvom, koriguje udruživanjem dvojice ili trojice monaha. Po tome ustavu, usamljenik se postaje ne samo po sopstvenoj želji, nego i odlukom čitavog manastirskog sabora, pošto se procijene sposobnosti kandidata za tako strog monaški podvig. Ovaj se, pak, sastoji u skoro neprekidnom postu i molitvi, mada ne i u apsolutnoj izolaciji. Zanimljivo je i veoma karakteristično da srpske isposnice u srednjem vijeku nisu bile stroge velikoshimničke i zatvoreničke klauzure. Ovakve su se ćelije ili "posnice" pretvarale redovno i u žarišta književnog rada: Karejska i Studenička, kasnije u XIV veku Dečanska u Belajama, Pećka u Ždrelu i druge. Sava je Karejsku ćeliju podigao u središtu Svete Gore odmah posle podizanja Hilandara, upravo radi takvoga uslovnog i duhovnog plodnog osamljivanja. Crkvicu u njoj posvetio je svom monaškom patronu, prepodobnom Savi Jerusalimskom (Osvećenom). Povlačio se u tu ćeliju više puta, a u Srbiji je po obrascu te "isihastirije" podigao Studeničku isposnicu. Tipik ili ustav ("ustavac", kako ga još zove) Sava je napisao za Karejsku ćeliju 1199. godine. Bez obzira na to što je u pitanju liturgijsko-pravni tekst, on nije lišen izvorne topline i poetičnosti, bilo da je u pitanju prožimanje teksta psalamskim i apostolskim stihovima ili pogrebnim pjesmama Jovana Damaskina, bilo da je riječ o izrazima bratskoga obzira i ljubavi prema podvižniku koji će živjeti u strogim uslovima ćelije.

Hilandarski tipik

Pismeni ukaz života u manastiru Presvete Bogorodice Nastavnice , što sam ga ja grešni i smerni monah Sava predao vama, u Gospodu vazljubljena čeda i braćo.

Oče, blagoslovi!

Hilandarski tipikPrekrasno je, i Bogu ugodno i upućeno na vašu ne malu korist, u Gospodu Isusu Hristu braćo moja ljubljena i čega duhovna: pošto mnogi počeše povesti pisati o poznatim ovima stvarima, dogodi se i meni najhuđem od sviju, a uz to i grešnom, da vam ispišem po redu, kao onaj koji boluje i želi da vi primite, ljubimci moji, ustanovljeni vam ustav ovaj bogopredanih službi i umiljenija i molitava i pokorenja i trpljenja, kojima ćemo Gospoda učiniti sebi milostivim. Bogonosni i prepodobni i preblaženi oci naši, svemiru svetila, zemaljski anđeli nebeski ljudi, isprva od predanja Svetoga Duha naučivši da žive kao monasi i otuda blagodaću Božjom bivši prosvećeni, i Hrista uselivši u prekrasne duše svoje, zbog čista života svoga, pokazaše pobjedu protiv đavola, i njegovim mnogim iskušenjima raspaljivani, i odolevši mu, većma od zlata sijaju i jasnije od snega ubjeliše se, i misaona krila od neveštastvena zlata uperivši na nebesa, uzleteše kao neboparni orli, ukazavši put nama koji hoćemo da idemo za njima i koji želimo da tečemo ka onome koji je rekao: "Ko je žedan neka dođe k meni i neka pije", "od istočnika života moga"; i koji je opet rekao: "Ko ljubi oca ili mater više nego mene, nije mene dostojan. Ko ljubi ženu ili djecu ili njive ili imanja više nego mene, nije mene dostojan". Ovo slušajući treba sve ostavljati i za njegovim zapovestima ići, "uzimajući krst i posledujući Hristu i djelom učiti kako se preziru tjelesne stvari, a kako se brine za djelo duhovno, besmrtno. Ovo je djelo besmrtno". Oni koji ga traže, idu za onim koji je rekao: "Hodite k meni svi koji se trudite i ja ću vam dati mir, i uzmite na se moj jaram, i naučite se od mene, jer sam krotak i smjeran srcem, i uzmite obraz moj na sebe, jer jaram moj je blag i breme je moje lako". I opet, nazivajući blaženima smjerne duhom i njima obeća da će vidjeti lice njegovo, a gladnima i žednima obeća da će se nasititi, a onima koji plaču obeća utjehu beskonačnu. Želeći ova obećanja, za slatkim i dobrim pastirem i učiteljem Hristom idući, stradaju njega radi i mnoge muke trpe, da savršene vijence prime na nebesima, raspinjući se živi, odbacujući svoje volje, koljući sebe nožem dragovoljnim onome koji se zaklao radi nas, ostavivši sve što je u svijetu, govoreći jedan drugome: "Ko voli svijet i što je u svijetu, neprijateljem Božjim naziva se, jer svijet ovaj prolazi, a onaj koji čini volju Božju ostaje na vijekove". Zato i ja grešni i lijeni i poslednji od sviju monah Sava, molim se pripadajući, vapijem govoreći: U Hristu ljubljena i duhovna braćo moja i oci, upodobimo se prekrasnim ovim kupcima koji kupiše sebi ovu predivnu kupovinu, jer sve svoje imanje dadoše i kupiše jedini bescijeni biser Hrista. Porevnujte mudrim devojkama koje napuniše uljem svoje svetilnike i gotove iziđoše svome ženiku u radost. Čuvajte sebe, o, ljubimci moji, jer se bojim i treptim i strah me drži, da ne ostane neko od vas van dveri kao i pet devojaka, i da ne čujemo strašni i grdni onaj odgovor: "Idite od mene, ne znam vas ko ste!" Bojeći se ovoga odgovora, a želeći da čujemo onaj prekrasni glas: "Hodite blagosloveni Oca moga, uđite u radost Gospoda svoga", ponizimo sebe ovde, da se tamo uznesemo, plačimo ovde da se tamo utešimo, gladujmo i budimo žedni ovde, da se tamo nasitimo, budimo skrušeni ovde, da milostiva Boga tamo nađemo. Ako i dođe skrb na nas, "svaku radost imajte, braćo moja, ili kada upadate u različne napasti, znajte da kušanje vaše vjere gradi trpljenje, a trpljenje neka ima savršeno djelo". "Jer blažen je čovek koji pretrpi napast, jer će, pošto je iskušan, primiti vijenac života, koji je Bog spremio onima koji ga ljube". Jer izreče: "Koji pretrpi do kraja, biće spasen". "Ne varajte se, braćo moja" kada neki govore od vas: da ako djela ne činim, no vjerujem u Boga i spašću se, jer i bijesi veruju u Boga; "jer vjera čista i neoskrvljena od Boga Oca je". "Da razumijete da je vera bez djela mrtva. Avraam, otac naš, ne opravda li se djelima uznjevši Isaka sina svoga na žrtvenik? Vidiš li da je vjera pomogla njegovim djelima i kroz djela savrši se vjera. I ispuniše se knjige koje kažu: Povjerova Avraam Bogu i uračuna mu se u pravdu i drugom Božjim nazva se. Vidite li, dakle, da se čovek opravda djelima, a ne samom vjerom?" "Jer ovo što čuh rekoh vam, da i vi zajednicu imate, a zajednica je naša sa Ocem i Sinom njegovim Isusom Hristom. I evo pišem vam, da radost vaša bude potpuna. I ovo je glas koji čuh od njega i javljam vam, da je Bog svjetlost i tame u njemu nema. Ako kažem da imamo zajednicu s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne tvorimo istine; ako li u svjetlosti njegovoj hodimo i zapovjesti njegove čuvamo, jer je i sam svjetlost, imamo zajednicu sa njime i krv Isusa Hrista Sina njegova očišćava nas od svakog grijeha". "Po tome smo poznali ljubav, što on dušu svoju za nas položi, i mi smo dužni za braću dušu polagati". "Ako zapovjesti njegove držimo i činimo što je ugodno pred njim; ovo je zapovest njegova, da vjerujemo u Sina njegova Isusa Hrista i da ljubimo jedan drugoga. I koji drži zapovjesti njegove, u njemu ostaje, i on u njemu". "Jer u ljubavi nema straha, pošto savršena ljubav izgoni strah, a ko se boji nije savršen u ljubavi. Mi ljubimo njega, jer je on prvo ljubio nas. Ako ko kaže: Ja ljubim Boga, a brata svoga mrzi, laža je. Jer koji ne ljubi brata svoga koga vidi, Boga, koga nije video, kako može ljubiti? I ovu zapovjest imamo od njega, da koji ljubi Boga, da ljubi i brata svoga. I svaki koji vjeruje da je Isus Sin Božji, od Boga je rođen, i svaki koji ljubi roditelja, ljubi i rođenoga od njega. Po tome razumijevamo da ljubimo djecu Božju, kada Boga ljubimo i zapovjedi njegove sačuvamo. Jer zapovjesti njegove nisu teške, jer svaki koji se rađa od Boga, pobjeđuje cijeli svijet i ovo je pobjeda koja pobjeđuje cijeli svijet": vjera, nada, krotost, trpljenje, post, moljenje toplo sa suzama, a najviše nad svim ovim anđelska ljepota, smjernoumno poslušanje i ljubav, radi koje siđe k nama Sin Božji, a ka ovome dodajući i nezlobivost. "Ne bivajte deca umom, nego u odnosu na zlo budite djeca, a umom budite savršeni", i vjerujem u Sina Božjega naći ćete život večni i ovde neoskudnu hranu, ako sačuvate ovo što sam zapovjedio i propovjedao je smjerni. Jer ovo je istiniti Bog i život svima, i ako što uzmolite od njega, uslišiće vas. Dječice moja, pazite se i čuvajte se od zla, da neko ne ostane izvan dvornice! Ako li je ko, braćo, lijen kao i ja, obličavajući svoju prekornu nemoć i jadnu lijenost i teškoću sna, ipak, preni se, o, ljubljeni, i zamisli darove koje je obećao Gospod da će darovati onima koji ga ljube onima koji se trude njega radi; jer reče božanstveni apostol: "Što oko ne vide i uho ne ču, i na srce čovjeku ne uziđoše, ugotovi Bog onima koji ga ljube". "Jer tamo žele i anđeli da pogledaju", i opet reče: "Nije slična slava ovoga svijeta slavi budućega vijeka". Tako isto i muke ovoga svijeta nisu ništa prema onima, jer dršće od njih, kaže, i sam sotona. A znaj, ljubimče, da onima koji su postradali pripada čas i slava, a lijenima i nepotrebnima posle tjelesnog upokojenja vječna muka. Sve ovo rasmotrivši, u Gospodu ukrepivši se, krepko stanite protiv lijenosti, odbacivši svaku gordost, suvišak zlobe. U krotosti primite ovu riječ koja može spasti duše vaše. Budite tvorci riječi, a ne samo čitaoci, pomišljajući u sebi, da koji sluša reči i ne čini što je zapovjeđeno njima, takav je sličan čoveku koji gleda lice svoje u zrcalu: jer pozna se, i otide, i odmah zaboravi kakav je bio. A koji je proniknuo u savršeni zakon slobode, ostavši u njemu, ovaj neće biti zaboravan slušalac, nego je tvorac djela, blažen je taj. Jer kako treba vi da činite, napisao sam vam, da položite kao neko mjerilo i obrazac, ne samo vama nego i onima koji posle vas ostaju u ovom životu. Što trebate za dušu i telo, ukazano vam je, a u ovaj ustav pogledajući imaćete sa Bogom pomoćnika i prečistu njegovu Mater, i moju iako grešnu molitvu, da bez varke ispravljajući se pređete vaše življenje. Ostanite u podvizima ka dobru. Ni na desno, ni na levo, nego po sili, koliko ko ima snage, carskim putem tecite, sjetivši se što jeste. Trudove plodova svojih ješćeš. Blažen si, dobro će ti biti!
Žureći se kroz uska vrata i tjeskobnim putem koji vodi u život vječni, jedan drugoga ljubeći, jedan drugome pokoravajući se, jedan drugoga tegote nosite, pokoravajte sebe jedinomisleno vašem starešini igumanu. A molim vas, braćo moja, imenom Gospoda našega Isusa Hrista da držite ovo zapovjeđeno vam, i da ne budu rasprave među vama, no da ste savršeni u toj misli i volji, kupujući sebi kupovinu kao i prekrasni trgovci, spominjući u prepodobnim vašim molitvama bogopočivšega oca našega i nastavnika Simeona monaha, ne zaboravljajući ni moje nedostojanstvo. Ovo čineći, istinu govorim, u Hristu vam svjedočim da ćete se naći nepostidni na strašnom sudu, i primiti vječna dobra. "Blagodat i mir Gospoda i Boga Spasa našega Isusa Hrista, i ljubav Boga i Oca, i zajednica Svetoga Duha neka bude svagda na vjekove sa svima vama, amin!"

Komentar:

Manastir HilandarHilandarski tipik sadrži propise za duhovni život u manastiru i organizaciju raznovrsnih službi manastirske zajednice, opštežića. Kinovijski (opštežiteljni) manastiri organizovani su kao čvrsta zajednica duhovnog života i materijalnog privređivanja, bez lične svojine i na principu bezuslovne poslušnosti i stroge podjele rada. Manastirom upravlja iguman sa širokim ovlašćenjima, ali u dogovoru sa saborom staraca. Svaka funkcija je u manastiru "služba" i svaki rad "poslušanje", pa ni vlast igumana nije mogla da bude neograničena. Pored dužnosti da se o svemu dogovara sa starcima, iguman se morao oslanjati i na druge manastirske funkcionere: ekonoma, eklisijarha, dohijara i dr. Igumane većih manastira biraće potom kralj i arhiepiskop zajedno, iz čega proističe ne samo visok društveni ugled ovog zvanja nego i status monaštva i manastira u srednjovekovnoj Srbiji, kakav je izgradio Sveti Sava i organizaciono postavio svojim tipikom. Svi su monasi morali strogo poštovati svoja tri zavjeta - djevičanstva, siromaštva i poslušnosti. Međusobni odnosi su bili pod duhovnim i discipliniranim nadzorom igumana odnosno duhovnika, pri čemu se naročito nastojalo da se odnjeguje duh ljubavi i pomoći. Staranje o bolesnima dovelo je i u srpskim manastirima do stvaranja prvih pravih, mada zatvorenih bolnica.

Savina verzija tipika za manastir Hilandar govori dosta o njegovom razumjevanju za posebne navike, običaje i mogućnosti Srba u sredini svetogorskoga monaštva; ima tu odstupanja od prestrogih pravila posta i bogosluženja, a upadljivo je isticanje načela bratske ljubavi u većoj mjeri nego što ga ima Savin evergetidski izvornik. Stil kojim je ovaj tipik pisan ni u grčkoj verziji nije suv i neknjiževan, ali u Savinoj interpretaciji i naročito u njegovim dodacima dobija svježinu darovite ekspresivnosti i obogaćenog jezika. Nema nikakve sumnje da je u njemu prepoznatljiv pisac Žitija svetog Simeona; više od toga, mora se pomišljati na izvjestan uticaj ovoga teksta na hilandarske autore XIII i XIV vijeka (Domentijan, Teodosije, Danilo i dr.),

Studenički tipik

Obraznik Svetoga Save Srpskoga

Glava 10
Tako je sada u proste dane godine, a u dane svetih postova nije tako. Prije svega: u prve velike poste, u prvi dan to jest ponedeljak prve nedelje, niti pojemo liturgije, niti se brinemo za trpezu i jelo, a u ostale dane iste nedelje treba se brinuti i za trpezu i za jelo, kušati hljeba i od sočiva kvašena ili varenog voća. A vina nikako ne piti. Tako do petka. A u petak da vam se dade određena čaša i koljivo zobljemo radi praznika svetoga i velikoga mučenika Teodora. Ova prva sveta nedelja velikih postova neka vam ovako ostane. A u subotu i nedelju ovih svetih postova dva jela: varivo sa uljem i ako se nađu hobotnice ili ikre, u ta dva dana da vam se predlažu. A za piće običnim velikim krasovoljem na objedu, a na večeri malim krasovoljem, polovina velikoga. To neka biva vama (..) a u utornike i četvrtke neka vam se iznose druga dva variva, da vam se daju bez ulja, a pića po malo. A vina mereći male krasovolje, što je polovina velikoga. A u druge dane: to jest ponedeljak i u sredu, kažem vam nikako ne okusiti pića, nego držati kao i u prvu nedelju. Ako se u jedan od ovih dana dogodi praznik Obretenja glave Preteče ili Svetih 40 mučenika, osim prve nedelje cijele i opet osim srijede i petka, neka vam je razriješeno jesti hobotnice i dva jela sa uljem, i vino sa velikim krasovoljem. Ribe nikako ne jedemo. A kada nastane praznik Blagovesti, neka se praznuje svetlo po mogućstvu, i ribe možete jesti, i vino piti sa velikim krasovoljem, ne jedanput, no i sutra, što ostane od jučerašnje trpeze treba da jedete, takođe i ribe, što imate na pojutarje jedite na odanije praznika, takođe i pijte sa velikim krasovoljem i dva variva sa uljem. Ako li se sluči u veliku nedelju, onda ne kušamo ribe, nego pijemo ulje i vino, da se time utješimo radi praznika, kao i u ostale otpusne dane, a ribe jesti na ovaj sveti praznik kao što je rečeno. Ako se dogodi petak ili srijeda i ponedeljak ili velika nedelja, tada jedemo oktopode, da se ipak utolimo zbog praznika. Ako li se sluči u veliki petak, onda ne jedemo ulja niti pijemo vina. A u svetu i Veliku subotu, pa i Veliki četvrtak, to kao i u otpusne dane neka vam bude u jelu i vinu, a na Veliki petak ne jedite nikakva variva, nego sočivo kvašeno i zelje neko sirovo, i voće, a piće ukrop sa kiminom. A u svetu subotu neka odstupa svaka briga oko skupljanja na jelo, nego posle liturgije pred crkvom da se dade po malo hljeba i vina po čaša. Ako li se praznik ne dogodi velike nedelje, onda i svu ovu nedelju držimo kao i prvu nedelju, osim u četvrtak jedemo ulje i vino pojemo. Ovakov imajte način života u svete velike postove, a za nemoćne brigu nalažem igumanu po volji.
A post svetih apostola izložićemo ovde. Po svršetku sve službe časova i božastvene liturgije, kako sinaksar ukazuje, kada nastane 7. čas, zove nas trpeza. U utorak i četvrtak jedemo dvaput sa uljem i pijemo vino; a u ponedeljak i u srijedu i u petak jedemo jedanput, a ne jedemo s uljem, niti pijemo vina. A u subotu i nedelju i ribu jedemo, i sve predloženo nam, i vino pijemo.
Na Rođenje Hristovo naka vam bude isto kao i u post Svetih apostola u jelu i u piću, kao što onamo ukazasmo.
A ovo neka je znano u post Rođenja Hristova: ako se ne sluči "Bog Gospod", onda i u utorak i u četvrtak da jedemo jedanput zbog kratkoće dana. A jedemo ulje i pijemo vino u te dane. A zapovjedam vam da srijedu i petak čuvate ne samo u postove nego i u sve dane tokom godine, da ulja ne jedete i jedanput na dan da jedete, osim od Pashe do Pedesetnice da vam bude razriješeno u ulju i u vinu i dva put dnevno jelo, i od Rođenja do Krštenja Hristova. O svemu tome ostavljamo da rasudi iguman: ako on koga razriješi, neka bude razriješen.

Komentar:

 Studenicki tipikStudenički tipik (obraznik) je pravilo za manastir Studenicu; ustav koji precizno uređuje organizaciju života u monaškoj zajednici Studenice, uređenje i organizaciju manastirske uprave, molitve, ishrane, posta; prvi ustav Srpske Pravoslavne crkve. Pisan je u Studeničkoj isposnici 1208. godine, i u sebi sadrži i razvijeno žitije Savinog oca – Stefana Nemanje, kasnije monaha Simeona.
Kao što je obrazac Hilandarskog tipika bio Evergetidski carigradski tipik, na isti način on je bio i obrazac Studeničkog tipika kao osnovnog obrasca cjelokupnog života u Studenici, a preko nje kasnije i u Žiči i u drugim manastirima širom srpskih zemalja. Pišući Studenički tipik, nazvan i Obraznik Svetog Save, Sveti Sava nema za cilj da propiše samo spoljašnji zakonik o ustrojstvu života u manastiru. On, prije svega, svojom izuzetno snažnom i preporođenom ličnošću prenosi u Studenicu, a preko nje i u cijelu Srbiju, živo monaško predanje i iskustvo Svete Gore i drugih duhovnih centara Istoka, naročito onih u Carigradu, Palestini i na Sinaju. U Studeničkom tipiku Sveti Sava ukazuje na ljudsku mjeru ustrojstva i dubljeg smisla ne samo Studenice, nego i cjelokupnog društveno-crkvenog bića srpskog naroda. Jer, po Studeničkom tipiku, kao što je čovjek sastavljen od duše i tijela, tako je sastavljeno i sve ono što postoji u manastiru i što se u njemu zbiva. Manastir ima, kao i čovjek, svoju dušu – bogosluženje i molitveno-liturgijski predukus Carstva nebeskog. Tijelo je sam manastir kao građevina i sve ono u njemu što je neophodno za naše tijelo. Taj podatak, koji po samoj prirodi stvari postoji u čovjeku i koji se razotkriva u ustrojstvu Studenice, ostvarujućui se kroz tipik, pokazuje se kao osnova istorijskog ustrojstva društveno-crkvene zajednice države i crkve iz doba Nemanjića. Država se doživljava kao tijelo, a Crkva – kao duša tog tijela.
Studeničkim tipikom se osniva u Studenici i prva bolnica kod Srba, po vizantijskim manastirskim uzorima. U njoj se vjekovima prosvjećije i liječi vjerom, i duša i tijelo. U tipiku se govori o detaljima organizacije bolnice u kome se nalaze podaci o rasporedu ležaja za bolesnike, radu osoblja, kućnom redu, načinu spravljanja lijekova, postupanju kod masovnog oboljevanja i drugo. Studenička bolnica je imala četiri prostorije i 12 kreveta, a bolesni su nakon izlječenja otpuštani sa otpusnom listom. Pored upustava za rad bolnice, Sveti Sava je propisao zabranu nadriljekarstva.

Krmčija

Crkvenopravnim djelima pripada u punom smislu reči Savina kodifikacija nomokanonskog prava, Krmčija . To je zbornik državnih ("građanskih") zakona i crkvenih pravila ili kanona, sa tumačenjima čuvenih vizantijskih kanonista, koja su i sama bila svojevrsni izvor prava. Kao i vizantijski nomokanoni, sa tumačenjima ili bez tumačenja, i srpska svetosavska Krmčija je predstavljala kapitalni izvor i spomenik prava; u srednjovekovnoj srpskoj državi, to je izvor prvog reda kao "božansko pravo"; tek posle toga dolazi, na primjer, zakonodavstvo srpskih vladara uključujući i Zakonik cara Stefana Dušana.

Pitanje autora srpske Krmčije sa tumačenjima, međutim, do sada nije definitivno riješeno, ali je dilemu: da li je sastavljač i prevodilac Nomokanona Sveti Sava ili je taj prevod djelo drugih, starijih i ne srpskih slovenskih autora - Sergije Troicki rješavao veoma kategorično u prilog Savinog autorstva. Time, doduše, nije do kraja razjašnjena Savina uloga u sastavljanju ovog kodeksa ukoliko je riječ o tome ko je neposredno preveo grčke tekstove koji su ušli u ovaj Nomokanon, ali nema razloga da se sumnja u tezu da je Krmčija u svojoj konačnoj formi nastala trudom Svetog Save u Solunu 1220. godine, na povratku iz Nikeje u Srbiju i radi organizovanja nove autokefalne srpske arhiepiskopije. Savina je inicijativa i staranje oko izrade ove kompilacije, a prevod je vjerovatno djelo raznih autora, i starijih i Savi savremenih.
Bitno je, međutim, da je izbor ove Krmčije jedinstven: nema ga u sačuvanoj grčkoj rukopisnoj tradiciji. Sa svoje strane, opet, izbor je u crkvenopolitičkom pogledu veoma karakterističan, jer se suprotstavlja u to vreme važećim pogledima na odnose crkve i države u Vizantiji i obnavlja neka starija shvatanja, kojima se insistira na suverenosti božanskog zakona.

3.5. Rukopisi

Sačuvalo se vrlo malo rukopisa sa djelima Svetog Save. Sem Karejskog tipika, za čiji se primjerak u obliku svitka danas u Hilandaru može to povjerovati, nema nijednog Savinog originala ili autografa. Originalna je bila Hilandarska povelja 1198, ali je u prvom svjetskom ratu izgubljena.

Hilandarska povelja
. Original povelje nalazio se do 1896. u Hilandaru, gde se čuva i osnivačka hrisovulja vizantijskog cara Aleksija III Anđela iz 1198. Poklonjena srpskom kralju Aleksandru I Obrenoviću kada i Miroslavljevo jevanđelje, povelja se čuvala u Narodnoj biblioteci u Beogradu, ali je nestala prilikom evakuacije knjiga iz Beograda 1915, i do danas nije pronađena. Sačuvale su se izvjesne kopije i originalni fotografski snimak. Dobar faksimil je u D. Avramovića, Sveta Gora sa strane vjere, hudožestva i povjesnice, Beograd 1848.

Karejski tipik. Pergamentni svitak u Hilandaru (signatura AS 132/134) sa potpisom i voštanim pečatom Savinim, mogao bi biti original ovoga važnog dokumenta iz 1199. Poznata su još 4 kasnija prepisa, među kojima je naročito važan pergamentni prepis u Hilandaru iz XVI v. (AS 135/134) i u zbirci rukopisa pod br. 710 iz vremena oko 1825. Zna se i za jedan prepis u Patrijaršijskoj biblioteci u Beogradu (br. ) i u Arhivu SANU br. 51 iz 1620/30. Tekst je uklesan i u kameni nadvratnik Karejske isposnice.

Hilandarski tipik. Nije se sačuvao original, već rani prepis u obliku pergamentnog kodeksa u Hilandaru (AS 156), verovatno iz dvadesetih godina XIII veka. Ima još nekoliko prepisa: Mihov u Zborniku s kraja XIV - početka XV v. u Odesi (Univ. bibl. 31); Markov u Zborniku srpskih žitija iz 1370-75 (Nar. biblioteka Srbije Rs 17); Zavalski prepis iz XVII v. (izgubljen); Hilandarski prepis - prerada iz 1788 (Hil. 583); izvod u Hil. 716 iz vremena oko 1816; Hil. 746 iz 1877, možda i u Njemeckom zborniku XV v., o kome za sad nemamo podrobnijih i sigurnijih podataka.

Studenički tipik. Veoma pozni prepis u rukopisu Šafarikove zbirke Narodnog muzeja u Pragu, iz 1619 (signatura prema Opisu Vašice-Vajsa 144; IX N 8 (šaf. 10). Pisan u Studeničkoj isposnici. Drugi studenički iz 1760, izgubljen; poznat po nekim opisima i ispisima, bio u posedu Miloša S. Milojevića, ali se tom rukopisu zameo trag već kada je Ćorović spremao svoje kritičko izdanje Savinih spisa.

Žitije svetog Simeona. Kao i Studenički tipik u istom, studeničkom zborniku iz 1619, danas u Šafarikovoj zbirci u Pragu.

Služba svetom Simeonu. Najstariji rukopis, na pergamentu, Minej praznični iz sredine XIII vijeka, srpski, koji se sada nalazi u Arhivu SANU 361. U Sofiji su još dva važnija prepisa, u minejima NBKM 141 iz 1607/08, i CIAM 89 iz XVII v.

Pismo Spiridonu. Nalazilo se u otačniku Velike Remete iz XV vijeka. Danas se tom rukopisu izgubio trag, nema ga više ni u Velikoj Remeti ni u Grgetegu; tekst je sačuvan u izd. Daničića u Starinama 4 (1872) 230-231.

Uputstvo za čitanje psaltira. Rukopis SANU 51 iz 1620/30, ali i u ruskim rukopisima, odakle i u štampane psaltire (npr. Sin. 406 iz XV v., 431 iz XVI v. GIM).

4. ŽITIJE SVETOG SAVE

Žitije je jedan od osnovnih proznih žanrova u Vizantiji naziva se još i "hagiografija", životopis svetoga. Razvoj ovoga žanra ima svoju zanimljivu i složenu istoriju i specifičnosti, ne samo prema kategoriji svetoga o čijem se životu i podvigu piše nego čak i prema nacionalnoj žitijnoj tradiciji, koja se tokom vremena stvarala u pojedinim pravoslavnim narodima. To se mora imati u vidu i prilikom razmatranja Savinog Žitija svetog Simeona. Čitava žitijna književnost je bez obzira na svoje regionalne ili nacionalne posebnosti u nečemu ipak jedinstvena. Jedinstvena je u ideološkom pogledu: svako žitije služi stvaranju ili širenju kulta određenog lica, a ovaj kult je živa uspomena na činjenicu jednoga moralnog preobražaja, jedne uspešne realizacije Hristovih zapovesti i jevanđelskih ideala. Žitije je stoga nužna dopuna i produženje Biblije. Svetac je dokaz da se može živjeti i umrijeti hrišćanski, a ujedno ilustracija kakvim duhovnim snagama i dobrima raspolaže čovjek koji je sebe potpuno podvrgao zakonu Hristove vjere. Žitije saopštava odlike i vrline jedne ličnosti. Ukoliko je to sasvim određena istorijska ličnost, žitije svoj sadržaj gradi na podacima istorije ili legende o toj ličnosti i može da služi kao istorijski izvor prvog reda. Ukoliko nije u pitanju istorijska ličnost, žitije daje karakteristiku jednoga tipa svetosti. I u jednom i u drugom slučaju ono je hagiološki usmjereno.
Ovaj ideološki momenat je od bitnog značaja i za poetsku strukturu žitijnog žanra. Nju obilježava izvjestan metafizički istorizam. Žitije prati tok svečevog života, posmatrajući ga u jednom metafizičkom aspektu, otkrivajući ono što je važno za ocrtavanje svečevog religioznog, "vječnog" lika. Zato su biografski podaci sa stanovišta žanra sporedni, ponekad i nevažni. Kada se i daju, oni imaju karakter opšteg mjesta, kao biografija tipa više negoli biografija ličnosti. O rođenju se govori samo ako je ono obilježeno kakvim znamenjem potonjeg svetaštva; o detinjstvu - samo u njegovim vrlinama; o porijeklu - ako je "od dobra korijena još bolji izdanak"; pohvala svečevog zavičaja ističe, obično, hagiološke tradicije jedne zemlje ili rodnoga mjesta svečevog, opet sa ciljem da se ukaže na Božju blagodet i božansko proviđenje, i na to kako ništa u ovom životu, a pogotovu u nicanju jednoga svetog čovjeka, nije slučajno. Taj momenat providencijalnosti, božanske brige i plana o svetom čovjeku, bitan je i za priču o školovanju, braku, opredjeljenju za podvig. Sam svetački život i smrt, kao i posmrtna čudesa, treba da navedu čitaoca na misao da je Bog "slavan u svetima svojim" (Ps. 67, 36). Međutim, u okviru ove osnovne ideološke strukture žitije može da bude prilagođeno konkretnim ličnostima i okolnostima, a može da ponese i pečat književnih sposobnosti i darovitosti svog pisca. Otuda velike razlike i pored tipoloških sličnosti u okviru ovog žanra.
Žitije i podvizi u pustinji sa ocem, i zasebno putovanja, a djelimično i pripovedanje o čudesima svetoga oca našega Save, prvoga arhiepiskopa i učitelja srpskoga, što je ispričao prepodobni Domentijan, jeromonah manastira zvanoga Hilandar, a napisao Teodosije, monah istoga manastira.

4.1. O rođenju Svetoga i ranoj mladosti

Ovaj bješe sin velikog župana Nemanje, vladara srpskog, koji samodržavno vladaše svim srpskim zemljama /Nemanja je između 1180. i 1190. godine značajno proširio teritoriju srpske države./ što se zovu: Dioklitija, Dalmatija, Travunija, na istoku se Iliriji približavajući, a na zapadu na Rimsku oblast naslonjeni. Taj spomenuti muž, blagočastiv i bogobojažljiv, ništeljubiv, hrabrošću i vojnom vještinom sjajan kao niko drugi, i svima dobrima na zemlji u sreći veoma izobilan i uz to vrelinom, bezbolnošću i pravdom, milošću i krotošću ukrašen, - uze, po zakonu, sebi ženu po imenu Anu. A i ova nije ni po čemu zaostajala u vrlinama za mužem svojim. Rodiše im se sinovi i kćeri, koje prosvjetliše božanstvenim krštenjem, i naučivši ih svetim knjigama i vrlinama veseljahu se u Gospodu.
Pošto je prošlo mnogo vremena otkako je prestala da rađa pomenuta blagočastiva Ana, jer je Bog zaključa kao u starini Liju Jakovljevu, da ona koja je pre rađala ne rodi više na vrijeme, zbog čega ju je vrijeđao i korio muž njen, /Knjiga Postanja, 29, 31-32./ oboje u skrbi i žalosti zbog ovoga, jer im je duša veoma žudjela da dobiju još jedno čedo, noću stavši na molitvu svemogućem Bogu, za se, sa suzama govorahu:
"Vladiko Gospode Bože Svedržitelju, koji si negda poslušao Avraama i Saru i ostale pravednike koji su molili za čedo. /Knjiga Postanja 16, 1-2; 17, 15-19; 18, 14; 21, 1-3; Prva knjiga Carstva (Prva Samuilova) 1, 1-20; Jevanđelje po Luki 1, 5-25./
Usliši danas i nas grešne sluge svoje što ti se mole. Daj nam, po tvojoj dobroti, da dobijemo još jedno muško čedo, koje će biti utjeha duši našoj  i tobom nasljednik naše države i žezal starosti naše, na koga ćemo položiti ruke i počinuti. I dajemo ti zajedničke obete: Od začeća djeteta od prirodne zakonite ljubavi i od postelje odlučićemo se, i svako za sebe u čistoti tijela sve do kraja života sačuvaćemo se."
A Gospod, koji je blizu ovih što ga prizivaju vaistinu i sluša njihovu molitvu, /Psalmi Davidovi 45, 18./ posluša i njihova moljenja kao i ostalih pravednika. I ovo je bio početak neiskazanih Božjih sudova, da kao posle životom, tako najprije u rođenju bude čudesno dijete, jer to nije ni bilo samo djelo ljudske prirode, nego i zapovjest svesilnoga Boga, koji pobjeđuje zakon prirode kako hoće. I plod molitve po prirodi se rodivši, od Boga dan, Bogu se i namjeni, što i bi.
Kada je zatrudnjela supružnica i kada se približiše dani rodi muško čedo po prošenju molitvenom. Obradovaše se dušom veoma i proslaviše Boga, koji nije prezreo moljenja njihova. Posle malo vremena porodiše ga vodom i Duhom, /Krštenje je u hrišćanskoj književnosti drugo, duhovno rođenje./ prosvetivši ga božanstvenim krštenjem, i dadoše mu ime Rastko, i u Gospodu veoma dobro Bogu uzraste. A kada je dijete ojačalo, dadoše ga da se uči svetim knjigama. Roditelji, pak, njegovi, osećajući natprirodnu, bezmjernu ljubav prema njemu, nesitom dušom uvek na njega gledahu, a i velmože njihove sa njima govorahu da će on biti najbolji među braćom svojom. Bijaše i dijete blagoobrazno i veselo dušom, i napredovaše u učenju, i izazivaše divljenje svojim razumom i djetinjem uzrastu, tako da su svi govorili:

- Ovo će biti neko novo znamenje!

A kada uzraste do petnaest godina, odjeliše mu roditelji jedan kraj države svoje, /Rastko Nemanjić je na upravu dobio jedan deo Humske oblasti (današnja Hercegovina)./ kako bi odlazio od oca i matere na zabavu s velmožama, i da se s blagorodnim mladićima veseli. A mladić, okusivši od znanja božanstvenih svetih knjiga, još češće ih pročitavaše i iz njih početak premudrosti - Božji strah crpljaše /Psalmi Davidovi 111, 10; Priče Solomonove 1, 7./ i prihvataše se božastvene ljubavi iz dana u dan, oganj ognju dodajući željom nesitom. Rasuđivaše da su carstvo i bogatstvo, slava i sjaj, i svaka sreća puni meteža i nestalni; smatraše vidljivu ljepotu i obilje ovoga svijeta kao sjenku, i razumijevši da je mnogo jelo i veselje i sve što je ljudsko na zemlji sujetno i nestvarno, desnoga puta se dohvati / U Bibliji desno je simbol pravednosti i pravog puta./ pa se bavljaše proučavanjem knjiga, i nije se lijenio da u crkvi na svima službama stoji. Ljubio je post, izbjegavajući sujetno praznoslovlje i neumjestan smijeh, sramotne i štetne pjesme mladićkih požuda, što slabe dušu, sasvim mrzeći. Dobar, krotak, svima ljubazan, ništeljubiv kao malo ko drugi, monaški čin isuviše poštovaše, tako da su i sami roditelji njegovi zazirali i stidjeli se, takvu brižljivost i zakon vrline vidjevši u mladom uzrastu. I smatrahu kao da nije od njih rođen, već da je zaista od Boga dan.

4.2. O bjekstvu u Svetu Goru

Kada je došao do sedamnaeste godine uzrasta svoga, roditelji njegovi stadoše razmišljati da ga po zakonu ožene. A bogodani božastveni mladić uvek je u molitvi tražio kako i na koji način da pobjegne od sveta i od svega da se oslobodi radi Boga. Jer bješe slušao o Svetoj Gori Atonskoj i o isposnicima u njoj, i o ostalim mjestima pustinjačkim. Jer dolažahu ka ocu njegovu odasvud da prime što im je potrebno, a drugi put i sam šiljaše u sveta mjesta da se razda onima koji prepodobno žive, /Monasima pustinjacima./ jer bješe dobar čovjek koji dijeli milostinju i daje mnogo. A Bog, gotov da usliša molitvu i želju slugu svojih, i njegovu želju ispuni i podstače ga da dođe k roditeljima iz kraja danoga mu.
I kada ga primiše s velikom ljubavlju zajedno s blagorodnima njegovim koji su došli s njim, i kada bezmjerna radost i veselje i veliko pirovanje bijahu učinjeni zbog dolaska vazljubljenoga sina k roditeljima, i kada su se veselili mnogo dana, - gle, kao Bogom pokrenuti, dođoše k njegovim roditeljima neki inoci iz Svete Gore Atona, da prime potrebnu pomoć svom siromaštvu. A desi se da je jedan od njih bio rodom Rus. Božanstveni mladić sakrivši ovoga nasamo, ispitivaše ga o Svetoj Gori, pošto ga je najprije utvrdio zavetom da neće nikom otkriti njegovu tajnu. A ovaj mu ispriča sve po poretku pustinjačkom, /Tri osnovna načina monaškog života u Svetoj gori: opštežiće (kinovija), skit i potpuna usamljenost./ kakav je zajednički život u manastirima, i zaseban dvojice ili trojice jednodušno, i samotan, usamljenički život onih koji žive isposnički u ćutanju, sve mu potanko ispriča. Jer ni taj monah ne bješe prost, nego iskusan u onom što je govorio; rekao bih, od Boga poslan bijaše. A mladiću dok slušaše o inočkom životu i usrdnosti za Boga i njihovim dobrim zanimanjima, izvori suza izlivahu se kao rijeka iz očiju njegovih. Potom, odahnuvši malo, reče starcu:
- Vidim, oče, da Bog, koji unaprijed zna sve /Prva poslanica apostola Jovana 3, 20; upor. Psalmi Davidovi 139, 2-4; Knjiga proroka Danila 13, 42./ i koji je video bolezan srca moga, /Psalmi Davidovi 13, 2./ posla tvoju svetost da utješi mene grešnoga. Sada se utješi srce moje i duša se moja razveseli radošću neiskazanom. Sada razumedoh za čime sam neprestano žudio. Blaženi su i triput blaženi oni koji su se takva bezbrižna i nemetežna života /Misli se na duhovni život./ udostojili. Šta ja da učinim, oče, da bih mogao pobeći od mnogometežnog života ovoga svijeta, pa da se takva angelskoga života udostojim? Ako me kad roditelji ushtjednu oženiti, zadržan ljubavlju prema tijelu neću dostići takva života. Ni jedan dan ne bih htjeo posle ovoga ovde ostati, da me se kako slastoljublje ovoga svijeta ne bi kosnulo, i da protiv moje volje ne odvuče dušu moju od takve ljubavi prema anđelskom životu, kao što učiš, oče. Hteo bih bježati, a puta ne znam. Ako bih kako daleko zalutao, stigao bi me otac moj, pošto mu je moguće, i vratio bi me, pa bih i oca bacio u žalost i sebe u stid velik, a posle toga ne bih ni postigao ono što želim.
A starac, uzevši reč, reče mu:
- Žudna je ljubav roditeljska, junače, i veza prirode neraskidna, i milo jedinstvo s braćom i zajedničko življenje. Ali Vladika zapovjeda da se i ovo lako prezre, i krst uzme na rame, i da se za njim usrdno ide, /Jevanđelje po Mateju 10, 37-38; 16, 24; Jevanđelje po Marku 8, 34; Jevanđelje po Luki 9, 23; 14, 27./ i sve lako podnese, na stradanje njegovo za nas ugledajući se. Zapovjeda da ne blagujemo u mekom, da ne tražimo tjelesni pokoj, nego da više prionemo za nagotu i glad, bdenje i molitvu, i da se obrati pažnja na umiljenje i plač sa uzdisanjem i skrušenošću srca. Jer ovo se predlaže bogoljubivim dušama kao neki put koji lako vodi u dobrodetelj, i ovo donosi slavu istinitu i čast pouzdanu.
A mladić, slušajući ovo i kao dobroplodna zemlja sjeme primajući u srce svoje riječi starca, /Jevanđelje po Mateju 13, 8; Jevanđelje po Marku 4, 8; Jevanđelje po Luki 8, 15./ ridanje k ridanju dodavaše.
A starac se divljaše vreloj ljubavi njegovoj prema Bogu i ognju božanstvenom koji je tako rasplamteo dušu njegovu, slušaše njegove riječi pune cleomudrenosti i umiljenja, i reče mu:
- Vidim, o čedo, da ti je duša zašla u dubinu Božje ljubavi. Nego požuri da izvršiš svoju dobru želju, da ne bi kako sejač zla posijao kukolj u srce tvoje, /Jevanđelje po Mateju 13, 24-30, 36-43./ i osnaživši se ugušio pšenicu tvoju, dobru misao, /Jevanđelje po Mateju 13, 7-22./ te da ne odustaneš od takve težnje, i da zadržan ljubavlju prema tijelu i slasti, kao što kažem, ništa ne uspiješ; podleći ćeš i sramoti i ukoru kojim u jevanđelju osuđujemo one što su se zbog kupovine njive i para volova i uzimanja nevjeste odrekli slatke večere i besmrtne hrane, pa su nedostojnima izabranoga zvanja i veselja nebeskog cara Hrista s pravom nazvani. /Jevanđelje po Luki 14, 16-24./ A ja ću ti biti sluga u takvom djelu i u Gospodu provešću te do Svete gore, kamo želiš stići, samo neka bude konja da me nosi, da bismo mogli pobjeći od oca tvojega.

Kada je ovo čuo od starca, volji se njegovoj brzo pokori i reče:

- Blagodarim te, Gospode, jer si uvjerio srce moje preko stranca ovoga!

A starcu:

- Da si blagosloven od Boga, oče, što si ukrepio dušu moju!

Ispunivši se velikom radošću zbog ovoga, i nimalo ne odlažući, uđe k roditeljima, ukrade otpuštenje i zamoli po običaju molitvu i blagoslov, govoreći:

- Gospodari moji, rekoše mi da u ovoj gori - i pomenuo joj ime - ima mnogo zvijeri; ako nađem milost, vi ćete me blagosloviti i pustiti da idem u lov. Ako zakasnimo, nemojte se ljutiti, jer sam čuo da tamo ima mnogo jelena.

A otac njegov, ugađajući mu, reče:

- Neka je Gospod s tobom, čedo, neka te blagoslovi i ispravi put tvoj.

I mati, kao svaka mati, zagrli ga i cjeliva s ljubavlju, pa ga otpustiše s mirom, ali mu zapovjediše da se brzo vrati. Jer ne znađahu da neće tražiti jelene, /Jelen u Bibliji označava dušu koja žudi za Bogom./ već izvor života, Hrista, da njime napoji ujelenjenu dušu svoju, raspaljenu ognjem od čežnje ljubavi njegove.

Da bi uverio roditelje, posla u goru lovce, i sam opremljen da goni zvjeri, rekavši:

- Čekam vas pod gorom do ujutro.

A kada nasta noć, i blagorodni što se s njim veseljahu pospaše, sa malo svojih ljudi koji su čuvali tajnu njegovu, za vodiča Boga sa inokom imajući, begom bježeći pobježe.

Kada je svanuo dan, blagorodni stadoše tražiti gospodina svojega. I gle, nigde ga nisu mogli vidjeti ni naći. Rekoše:

- Da se ne šali s nama i da se nije ka ocu vratio?

A potražiše i monaha koji je bio s njim i ostale njegove sluge; i ni njih ne našavši, govorahu:

- Kakav nas je užas snašao?

- Kamo se dede gospodin naš?

I u nedoumici zbog brige ostaviše lov, pa se brzo vratiše k njegovu ocu samodršcu, i obavjestiše ga o nestanku sina njegova.

A roditelji, čuvši ovu iznenadnu i neprijatnu vest o sinu svome, od žalosti umalo ne svisnuše.

Došavši k sebi, razumjedoše da ga niko drugi nije odveo nego onaj Rus monah, govorahu, u Svetu Goru, jer su još otpre znali za njegovu žudnju da tamo ode. Odmah se sakupiše blagorodni, sleže se mnoštvo naroda:

- Da čujemo - rekoše - šta je to sada zadesilo gospodina našeg!

I svi plakahu i ridahu mnogo i neutješno; roditelji sina, braća brata, sluge gospodara sa krikom dozivahu radi utjehe u žalosti, padajući sve više u očajanje, jer ih do bezumlja dovođaše stradanje njihova gospodara i krasota mladoga uzrasta.

Nabrzo samodržac otac sa pratnjom zapovjedi da svi prestanu plakati, i blagodarivši veoma Boga, reče prisutnima i materi djeteta;

- Budite hrabri, nećemo se žalostiti zbog ovoga! Neće propasti sin moj, Bog, koji mi ga je mimo nade dao, udostojiće me da ga vidim i da se nasitim ljubavi njegove.

I odmah dozvavši jednoga od svojih vojvoda, reče mu:

- Znaš koliki je bol od ljubavi prema djeci i oganj što vazda gori i nikad se ne može ugasiti. Zato, ljubazni, ako si ikad primio kakvo dobro od nas - sada je vrijeme da ljubav pokažeš. Ako se požuriš te stigneš i vratiš sina mojega, i time utješiš srce moje i materi dušu od smrti oslobodiš zaslužićeš mnoga dobra, više od prvih, i ja ću ti ih dati, druže.

Dozvavši i mnogo blagorodnih mladića, i sličnim nadama i njih ohrabrivši, posadi ih na silne (i brze) konje, i posla ih sa vojvodom. Zapovjedi im da ga gone i do unutar Svete Gore. A napisa i poslanicu iparhu solunske oblasti, /Iparh je upravnik oblasti u Vizantiji./ da ga otrgne i iz same Svete Gore, i da ga njemu vrati.

"I ako ovim, mili moj, utješiš srce moje, mnoge počasti od nas darom i ljubavlju primićeš; ako li prezreš našu molbu, znaj da ćemo ti mjesto ljubavi biti protivnici."

A vojvoda uze pismo i sa blagorodnima otpust izmoli, pa na silne konje usjedoše, što je više moguće dan i noć goniše, i ništa ne uspjevši stigoše u slavni grad Solun, u kome vojvoda bi primljen sa čašću. Predade pismo iparhu i ispriča žalost gospodina svoga.

Kada je iparh pročitao pismo, veoma se ožalosti zbog toga, jer je veliku ljubav gajio prema njemu. I pošto je vojvodu s blagorodnima ljubazno počastio, odmah napisa pismo protu Svete Gore, /Na čelu svetogorske uprave nalazi se protepistasos (protos), koji se bira iz jednog od najuglednijih manastira u saboru Svete gore na određeno vrijeme. Sjedište mu je u Kareji, središtu Svete Gore./ govoreći:

"Pošto stvar nije obična kada se ovo traži, prosim i toplo molim tvoju prepodobnost, nemoj prezreti ove molbe. Ako je tamo negdje došao sin velikoga župana, vladara srpskoga, sa svakom žurbom neka se vrati ocu svojemu, da ne bi kako otac njegov, zbog žalosti za njim, ljubav prema nama promjenio u mržnju, pa ćeš sve nas i mnoge ožalostiti."

I tako otpusti vojvodu. A posla s njima ljude koji će ih uz počast provesti do Svete Gore, davši im napisano pismo.

Kada su ušli u Svetu Goru, raspitivahu se o onom koga su tražili, da li je ovde došao, opisujući uzrast mladosti i lepotu lika. A neki im rekoše:

- Takav koga tražite ušao je malo prije Vas u ruski manastir, /Stari Rusik, (Pantelejmon), osnovan 1169. godine./ i još je tu.

A oni čuvši ovo brzo poteraše putem da ne bi kako čuvši za njih pobjegao, i ostavivši put ka protu u ruski manastir uđoše.

I vidješe ga u manastiru gde hoda s nepostriženim vlasima i s mekim haljinama, jer su ga stigli brzo goneći, a nije ni strahovao da će ga hteti goniti do unutar Svete Gore; ali bol roditelja, a ujedno i moć, i ovo mogade.

Našavši ga, obradovaše se radošću neiskazanom. I ušavši svi u crkvu Svetog Pantelejmona pokloniše se, i grleći ga ljubazno ga sa suzama celivahu, tako da su od radosti zaboravili toliku udaljenost mjesta i tolikih dana i noći trudna putovanja, jer dobiše što su želeli. A i nadahu se da će od njegovih roditelja primiti velike darove i mnoge počasti zato što su im ugodili. Pomišljahu da ga vežu, ali ga se bojahu kao gospodara svojega. Postavivši stražu čuvahu ga što je moguće bolje, da bi, pošto konji i oni sami otpočinu od napora, sa njime pošli na put.

A mladić se divljaše ocu svojemu što toliku visost vojvode potrudi s mladim blagorodnima, i stiđaše se da u lice muža pogleda, jer se zbog njega mnogo potrudio da dođe u tuđu zemlju. Odvede ga nasamo i zapita:

- Kako toliki put prevaliste tako brzo i ne ulijeniste se pred tolikom daljinom mjesta i tako napornim putem?

A ovaj mu ispriča veliki bol srca njegovih roditelja i plač neprestani. Ispriča mu i o pismu od oca njegova, donesenom ka iparhu zbog njega, i o pismu iparha svetogorskom protu, pa reče:

- Poslani su i ljudi da te predadu nama i da te vratimo tvome gospodinu ocu.

A mladić razumevši čvrstinu odluke ovoga muža reče k njemu:

- Ako hoćeš, ljubazni moj, ti bi me mogao ostaviti na miru, i znam, kako si moćan, da možeš stići i umiriti gospodina oca mojega. A ja ću ga, napisavši mu, odvratiti od takve pomisli, samo ako mi učiniš bratsku ljubav i ostaviš me u onome radi čega sam došao.

A on:

- Ne, gospodaru moj, ne počinji takve molbe ka meni, tvome rabu, što mi nije lako učiniti. Jer vladar moj, tvoj otac, smatrajući me za vjerna poslao me je radi ovoga. Uz to, da smo našli u monaškom obrazu tebe, gospodara moga, kakvo bismo izvinjenje imali zbog toga? A pošto je Bog hteo da se dogodi onako kako žele roditelji tvoji i velmože vaše i braća tvoja, ko sam ja da tako nešto pomislim! Bolje bi mi bilo da se i ne vratim ocu tvome. Zato te molim, gospodaru moj, sve takvo iz glave izbacivši pođi s nama, tvojim slugama, veseleći se, da ugasiš plamen roditelja tvojih, čija si srca zapalio svojim odlaskom u tuđinu, a ujedno i braće tvoje i svih blagorodnik. Ti sam znaš da si ti roditeljima i svima nama nada sa Bogom i utjeha. Ako li što protivno pomišljaš, i nećeš da pođeš s nama, prisilićeš me da te vežemo. Teško meni, to mi nije zgodno ni reći, ali se bojim oca tvojega, pa ću te povesti silom. Takvu sam zapovjest i primio.

A mladić, vidjevši neumoljivost vojvode i nesalomljivu vjernost prema svojemu gospodaru, i razumjevši da će ga silom odvesti, i da nema ko će ga izbaviti iz bijede, zbog bojazni od oca njegova, jer je pisao iparhu, - reče:

- Volja Gospodnja neka bude! /Jevanđelje po Mateju 6, 10; 26, 42; Jevanđelje po Luki 22, 42./

I razveselivši se zagrli vojvodu, uvjeravajući ga da će sa njime poći. A prizivaše Boga tajnim uzdasima za pomoćnika u napasti, i smišljaše i on djelo pobožno a ujedno i prevarno, jer bješe okovan srcem u mudrosti, kao što kaže David, /Psalmi Davidovi 9, 12./ i zapreku koju su mu učinili oni premudri razumom dobroga duha da sruši dovijaše se.

A šta to?

Zamoli igumana, i zapovjedi da se spremi sjajna trpeza, da se sa vojvodom i sa onim blagorodnima počasti, a ujutru da pođu kući. Svoju zamisao reče igumanu i zamoli ga da se s večeri počnu jutarnje pjesme /Po svetogorskim liturgijskim običajima, uoči nedelje, tj. u subotu uveče služilo se bdenije - večernja i jutrenja zajedno./ i da se načini veliki pir da iguman počasti vojvodu s blagorodnima, a mladić je ove i sam svojim rukama služio i veselio.

Pošto su se na večeri dugo zadržali, zapovjedi iguman da se udari u bilo, /Klepalo - udaranje kojom se monasi pozivaju na dnevna bogosluženja u manastiru./ jer bijaše dan nedelje. Ustade iguman i s njime mladić, odoše u crkvu na molitvu. A ustade i vojvoda s blagorodnima, da stoje u crkvi, jer ga nisu smjeli pustiti sa svojih očiju. A kako se pojanje produžilo, i opet po zapovjesti dugo čitanje pročitavalo, svi oni koji su zajedno sjedeli i oni momci koji su ga čuvali s vojvodom, zbog umora od puta i svečanog pira tvrdo zaspaše.

I kada je osjetio da su zaspali, božastveni mladić, budno oko, ustavši od njih pokloni se pred svetim oltarom i dade svoje obete Gospodu, /Zaveti ("obet") se polažu prilikom obreda primanja monaštva ("postrig"), i to su: zavet djevičanstva, sirotovanja i poslušnosti./ pošto ga blagoslovi iguman, i uze jednoga starca, odlikovana svešteničkim činom, te uziđe na veliki pirg u manastiru. Zatvorivši ga za sobom, reče blagodarivši Boga:

"Uzneću te, Gospode, jer si me podigao!" /Psalmi Davidovi 30, 1./

A jerej očita molitvu i postriže vlasi glave njegove i u rizu ga obuče anđelskoga obraza, i promjeni mu ime Rastko u Sava.

A on mnogim suzama okropi zemlju i upućivaše blagorodne i pohvalne reči ka Bogu, govoreći:

"Ispunio si želju srca mojega", /Psalmi Davidovi 37, 4./ tako da se i starac zastide od mnogoga njegovog plača.

I pošto se ovo tako svršilo, kad se čitanje dovršilo, i kada su svi ustali, potražiše čuvari gospodara svojega, i gle, nigde ga nisu mogli vidjeti. Svuda po crkvi i u manastiru tražeći ga i uzbunivši se, i ne našavši ga, stadoše graditi igumana i biti monahe.

A vojvoda zaustavi uzbunu i reče igumanu i monasima:

- Kakva je ovo nepravda i beščašće prema nama od vas, o oci?! Mi, dakle, stideći se obraza koji nosite, preko vašega zla pređosmo i krotki i čovjekoljubivi prema vama bijasmo. Zar - reče - nije prvo ovaj varalica što smrt zaslužuje - i pokaza na jednoga - od vas došao da moli milostinju, i milostinju kao ništa prezrevši, i od oca sina ugrabivši pobjegao, a oca i mater u samrtni plač i nas u veliki trud baciste? Sad opet, kada smo došli, od naših ruku sakriste našega gospodara, i jednako se ponašate svojevoljno. Šta vam sad pade na pamet: da nam se narugate? Ili mislite da se mi uzalud potrudismo tražeći vazduha, a ne našeg gospodara? Sad će vam glave poleteti! Recite gde sakriste gospodara našeg!

A kada ovo čuše vojvodini momci, na svirepost gotovi, počeše, još ljuće, monahe biti nemilostivo.

I kada je ovo čuo onaj koga su tražili, zbog koga se načinio toliki metež, poboja se da se ovo zlo kako ne svrši ubistvom, i nagnuvši se s kule pozva ih po mraku. I kada čuše njegov glas, ispuniše se velikom radošću i svi ka kuli pritrčavši u visinu gledahu, kao da bi se tama mogla ukloniti, da bi se, vidjevši ga, utješili.

I uzevši reč, reče vojvodi:

- Toliko si mudar, a izvodiš djetinjarije. Imajući sa sobom puk ljudi u krajevima tuđim, visoko mudruješ.

A k blagorodnim (momcima) reče:

- Monaškog se obraza ne postidjeste, kako se Boga ne ubojaste? Zar vam dolikuje da u crkvi sa oružjem napadate na takve ljude? Kakvo su vam oni zlo učinili? Ako li mene tražite, evo me gde sam. Sada sam zauzet, ujutru ćete me vidjeti, a ove ostavite!

Kada oni ovo čuše, strahom i stidom obuzeti ne znađahu šta da odgovore. I tako ućutkavši opkoliše kulu, čuvajući stražu. Kada je dan stao da sviće, on opet nagnuvši se s kule pozva vojvodu i blagorodne (momke), i javi se svima anđelskim inočkim obrazom ukrašen. A kada ga oni tako ugledaše u takvom obrazu, ne znađahu šta sebi da učine, nego plačem i ridanjem obuzeti na zemlju padahu. A ovaj vidjevši ih u takvoj krajnjoj gorčini srca, utješi srca njihova mnogim rečima, govoreći:

- Ovo što se dogodilo sa mnom, Bogu se tako o meni svidjelo, koji me je od oca mojega dovde proveo a da me vi niste uhvatili, pa me on i sada od vaših ruku izbavi. Jer vi ste htjeli da me sa dobra i željena puta sprečite i da se sa mnom pohvalite, ugodivši svome gospodaru. Ali Bog moj, na koga se uzdah i iziđoh, bio mi je pomoćnik, /Psalmi Davidovi 18, 2./ kao što vidite, a on će i ubuduće voditi moj život po svojoj volji. A vas, ljubazne moje, molim da ne tužite zbog ovoga, niti da ste skrušeni, nego bolje sa mnom pohvalite Boga, koji me je udostojio ovoga obraza, za kojim sam oduvijek žudio. Uzevši moju poznatu rizu i vlasi glave moje, vratite se u miru kući i ove znake predajte roditeljima i braći mojoj da vam povjeruju da ste me živa našli, i to Božjom blagodaću kao inoka: Sava je ime moje.

A ovo rekavši svrže sa kule rizu svoju i mladićke čiste vlasi glave svoje, a uz to napisa i pismo roditeljima, da ih utješi, moleći:

"Nemojte ništa tužiti za mnom, niti me oplakivati kao poginula, reče, nego bolje da Boga molite, molim, ne bih li kako molitvama vašim dobro svrši trku moju na koju iziđoh. /Dela apostolska 20, 24./ A vi, koliko je moguće, vodite brigu o svojoj duši, niti opet preduzimajte da me tamo u vašem životu vidite. Ako Bog ushte, ovdje u Svetoj Gori dočekaću i vidjeću gospodina oca mojega, i svete i časne starosti njegove nasladiću se, i slatke i bezmjerne ljubavi njegove nasitiću se."

Pomenuvši im mnoge jevanđelske reči o pravdi i milosti, o istini i sudu, i što nama nije ugodno da ne činimo ni drugima, /Jevanđelje po Mateju 7, 12; Jevanđelje po Luki 6, 31./ dodade i ovo:

"Ako ko ostavi dom i braću, ženu i decu, bogatstvo i njive i ostalo, naslijediće na vijekove carstvo nebesko." /Jevanđelje po Mateju, 19, 29./

A vojvoda sa onim blagorodnima primivši odozgo bačenu rizu i čistotne vlasi sa pismom, i položivši ih pred sebe, oplakivahu živoga kao mrtvoga, govoreći:

- O, nevolje od tebe, gospodaru, šta ovo učini nama, jer grči si nam sad posle nalaska nego kad prije toga od nas pobeže!

O, nalaska goreg od gubljenja!

O, rizo, željenoga, željnima zapaljenje! Kako da te ponesemo? Kako da te poput koplja ili oštra mača predamo roditeljima i braći?

O, vlasi ljubljene glave, srcu i očima privijane na utjehu roditelja, kako da vas poput omče ovima damo?

O, dara što ga nosimo, puna ne radosti već plača, ne veselja već ridanja, kako da te odnesemo? Koje li ćemo uzdarje primiti? Kakvim li svijetlim odeždama nas da obuku kada su sami u žalosnim i mračnim odeždama?

O, pira noći ove, puna veselja a ujedno i prevare, makar se i kaže: "I odobri lukavstvo, prevaru" kojom Jakov prevari Isava, uzevši njegov blagoslov! /Knjiga Postanja 27./

O, čaše tvoje, gospodaru, koju si nam služio, pune meda ljubavi, što nam je gorče od žuči spremala!

O, noći u koju zaspasmo, po Jovu budi tamna, i da se ne ubrojiš u noći obasjane mesečinom! /Knjiga o Jovu 3, 6./

O, mi, od nemudrih bezumniji! Kako onoga koga s velikim trudom kroz mnoge dane gonismo, i u ruke uhvativši u jednom času ispustismo?

Kako smo bili bezumni!

Koji nas san grehova naših zadrža, i tako usnusmo?

Kako ga ne vezasmo uzama, kao što nam je i zapovjeđeno, pa bismo se oslobodili ove smrtne žalosti?

Šta sada da učinimo?

Kako da se javimo gospodaru našem?

Koji će kamen, koja željezna priroda ponijeti težinu takve vijesti koju mi nosimo roditeljima i braći?!

Ovako i mnogo slično plaču izgovoriše, i još dugo plakahu, onaj gore na kuli, a ovi dole na zemlji, da bi se i neosjetljivi kamen ražalio. Posle u neko vrijeme odahnuvši, gore ka njemu uzdižući pogled i klanjajući se, davahu mu oproštajni pozdrav, i milostivo sa suzama koreći ga i prebacujući mu, govorahu:

- Zdravo, o gospodaru, zdravo! Raširi se sam bez nas, nasiti se, ti kamenosrdni, nemilostivi! A hoće li te primiti Gospod? Ti što si prevario oca, prevario si i nas, a misliš li da ti se valja Boga bojati?

Ovo i mnogo drugo od gorčine srca njemu izgovorivši, molitvu i blagoslov od njega izmolivši, i uzevši tužne haljine, odlažahu kući. I idući, natrag ka kuli obraćahu se s plačem i ridanjem, zastajkujući, dok ga je moguće bilo dogledati.

I tako otidoše kući.

A ovaj sa kule sišavši blagodara Boga i pokloni se igumanu i svoj bratiji. I svi ga cjelovaše kao novoukrašena anđelskim obrazom. A ovaj grleći zlostavljane zbog njega, poče sve moliti od srca za one koji su ih uvrijedili da u miru i bez pakosti kući stignu, govoreći:

- Bog nam je, reče, utočište i sila, i postade pomoćnik našavši nas u velikoj žalosti. /Psalmi Davidovi 46, 1./ Jer se neprijatelj nadao da će žudnim traženjem roditelja mojih omesti stope moje usmjerene ka Gospodu i da će me od vašega u Gospodu srodstva otrgnuti, ali se pokaza posramljen i nesvršena posla, vašim ka Gospodu molitvama a ujedno i tjelesnom borbom za mene.

A ovi čuvši smirenomudru i pokornu reč njegovu, kako je puna svake premudrosti, zaboraviše na tjelesne rane koje im momci naniješe, i kao da su zaplijenili neko blago veseljahu se zbog njega.

4.3. O smrti svetog Simeona

Posle ovoga malo poživjevši prepodobni otac naš Simeon u manastiru svome koji se zove Hilandar, dostigavši mjeru savršenstva koju žele svi koji Boga ljube, Simeon divni, Simeon slatki, i dijelom Simeon, Simeon izvrsni, Simeon bogonosni i bogomudri, koji se nađe dobar u svemu, jer divan se pokaza hrabrošću u zemaljskom vojevanju, pravdom i vjerom ukrašavan, milostinjom i darežljivošću ništih uljepšavan, među carevima apostol, jer je apostolski narod svoj naučio i vjerom prosvetio; hramove bjesova obori i crkve Bogu podiže, jeresi progna i sveštenike uvede, trnje zločašća istrže i lozu blagočašća zasadi, carstvo i krasote svijeta kao trice prezre, krstonosno i nepovratno za Hristom pođe, poslušnošću prema Bogu stran svojima i došljak u tuđoj zemlji postade, učenik i poslušnik sina i u pustinji saposnik, - molitvama i uzdasima u ćutanju i plaču završi život, i ostavi dobru uspomenu onima koji hoće život.

Koliko je pohvala po svakoj dobrodetelji ovoga muža sada mi nije moguće govoriti, jer bi se produžilo vrijeme povesti. Mnogo, dakle, minuvši, kao apostolu reći ću apostolske reči: "Podvigom dobrim podviza se, posta trčanje savrši, vjeru sačuvavši, i vrijeme njegova odlaska k Bogu nastade, da pređe na beskonačni i blaženi život, i da primi za njega čuvani vijenac pravde za svoje trudove, i za one koje je on spasavao, što spremi i što će dati Gospod pravedni sudija u dan onaj, njemu i svima koji vole dan javljanja njegova." /Druga Timoteju poslanica ap. Pavla 4, 6-8./

I odmah pozva ljubljenoga sina svojega, i reče mu:

- Približi se vrijeme da budem pozvan, čedo. Koliko si se potrudio za mene, za dobro duše moje, sada je još više vrijeme da mi pomogneš. Jer znam, što moliš u Boga daće ti se.

Ovaj prišavši sa suzama obisnu se o vrat njegov, i reče:

- Prije se ja, tebi pripadajući, molim, gospodine oče, da kao što sam se za života tvoga, okriljen toplim ti ka Hristu molitvama, od sviju zala sačuvao, i sada opet kada Hristu odlaziš, izmolićeš od njega svojim molitvama, njemu ugodnim, do kraja pokrov životu mojemu od zla, i nećeš ostaviti u svetim svojim molitvama ka Gospodu sve nas: djecu tvoju u Gospodu i po tijelu rođenu ti, zemlju našu i crkvu, za koje si se trudio. A prepodobni starac, izlivši mnoge suze, reče. - Ja o sebi ništa ne znam dok ne vidim Boga, i ako dobijem slobodu neću vas ostaviti.

I položivši prepodobne ruke svoje na ljubljenog sina, blagoslovi ga. i umnoživši k Bogu molitvu za njega, zagrli ga sa suzama i posljednje cjelovanje dade mu. I zapovjedivši mu da svrši za srpske crkve mnoge nedovršene stvari, i za svete svoje mošti zamoli, govoreći:

- Kada Bog posle izvjesnog vremena blagoizvoli, skupivši jadnog tijela grešne moje kosti, prenijećeš ih u zemlju naroda mojega, i položićeš u crkvi od mene sazdanoj, koja je u mestu zvanom Studenica, u manastiru Presvete Bogorodice.

Bogomudri Sava ispovjedi da će izvršiti sve što je otac zapovjedio.

Prepodobni pak prizva sabor monaha, bratiju i čeda u Gospodu, i svakoga od njih po imenu velova i blagoslovi, i sve veselo nagovaraše da se za njega mole, predajući ih Bogu i prečistoj njegovoj Bogomateri, a uz njihovu pomoć i sinu svome bogomudrom Savi. I tako otpusti svakoga od njih u ćeliju, zapovjedivši da mu do ujutru niko ne dolazi, jer je već bila noć.

I odmah u posljednjoj starosti iznenada mladićki sa odra ustade, i kao da je čekao da dođu neki blagorodni i ljubljeni i svijetli i visoki od cara, veselom dušom, svetlim i svetim anđelskim obrazom ukrasivši se, i tako se svetim i prečistim i besmrtnim i životvornim i strašnim i užasnim tajnama pričesti, rekavši:

- Slava Bogu za sve!

Malo posle toga bio je kao čovjek obuzet ognjem prirodne smrti. A ljubljeni sin njegov usrdno se podvizavao u poslednjoj službi za oca, mnogim izlivanjem suza, za cijelu noć ceo psaltir nad njim izgovorivši, i nikoga nije puštao da uđe k njima nego ga nasamo poučavaše i opominjaše da govori blagodarne molitve Bogu.

Kada je dan počeo da sviće, unese ga u crkveni pritvor. I mogao se vidjeti dirljivi prizor krajnje smjernosti: onaj koji je nekada bio visok i ležao u zlatnoj i mekoj postelji, ležaše samo na rogozini kao jedan od poslednjih i ubogih ljudi, dišući poslednjim dahom. Bratija ga opkoliše i oplakivahu gubitak oca, a prepodobni, jedva mogavši, podiže ruku i mahnu da bude tišina.

I razvedri mu se lice, i veselo gledaše kao prečistoj ikoni Hristovoj i prečistoj njegovoj Materi. Izgledalo je kao da poje sa nekima drugima, a nije niko mogao razumjeti. Došavši do kraja psalma, reče jasno ovo:

"Svako dihanije da hvali Gospoda!" /Psalmi Davidovi 150, 6./

I tako su svi razumjeli da je prepodobni i na kraju života sa anđelima pojao anđelsku pjesmu, i da više, posle one anđelske pjesme, ne treba druge pojati.

Vedro gledajući na ikonu Hristovu, izgledaše kao da dušu predlaže u ruke njegove. I gle, kao nekim dobromirisnim aromatima vazduh se ispuni tako da su se svi koji su tu stojali divili neobičnom i neiskazanom takvom blagouhanju.

I tako slatko u Gospodu usnu sveti starac, predavši dušu svoju Hristu Bogu, koga iznad svega zavole.

A ljubljeni sin pripade na svečasno lice očevo, i mjesto toplom vodom vrućim suzama ovo umi, a tako isto i prepodobne mu ruke umi mnogim suzama. Na glavu ih svoju i oči polažući cjelivaše, i upodobivši ih krstoobrazno, na prsa njegova položi.

I tako sa svom bratijom užeže mnoge svijeće sa časnim kandilima, i odade počast časnom i svetom tijelu prepodobnoga oca sa podobnim nadgrobnim pjesmama u dovoljnim suzama. Imajući unutra u crkvi presvete Bogorodice grob ukrašen mramorjem, položiše ga u manastiru koji se zove Hilandar, slaveći Oca i Sina i Svetoga Duha za pokoj blaženoga i svetoga oca.

Komentar:

Svako žitije ima svoju kultnu, obrednu funkcionalnost, bilo u okviru liturgijskog čina ili u sastavu monaške, manastirske obrednosti. Time se objašnjava i unutrašnja diferenciranost ovog žanra, gde se kao podžanrovi izdvajaju, pored opširnog ("prostranog") žitija i kratkog žitija, još i prološko žitije, sinaksar, stihovno žitije, mučenije ili stradanije i drugo. Stoga se i o žanru biografskih tekstova stare srpske književnosti ne može govoriti van autentičnog sistema srednjovekovnih žanrova. Bez obzira na sve osobenosti, koje, vidjeli smo, mogu da formiraju i svojevrsni nacionalni lik jedne grupe žitija (to je upravo slučaj sa srpskim vladarskim žitijima, srpskom "dinastičkom istoriografijom" odn. "biografijom", svaka je srpska "biografija" čvrsto uklonjena u sistem vizantijsko-slovenskog žitija i mora se posmatrati u okviru tog sistema. Tipološka raznolikost žitija, poznata, uostalom, i u vizantijskoj književnosti, ne protivriječi žanrovskoj suštini žitijnog djela. Štaviše, žitije kao žanr ima važnu osobinu, da nije uvek jednostavan, osnovni ili primaran žanr: često tekst žitija obuhvata i neke druge književne oblike i vrste. Kao prozni žanr, na primer, on može sadržavati i dijelove koji pripadaju kakvome pjesničkom žanru (pohvalu, pjesničko moljenje, plač) ili nekome drugom proznom žanru kao karakterističnom retorskom obliku (na primjer, slovo ili besjedu). Mogućnosti kombinovanja su u okviru opšteg žanra žitija veoma velike, tipologija žitija je veoma bogata.
Savino Žitije svetog Simeona nije izuzetak iz žanra žitija ni po formi ni po idejama i poetici teksta. Usredsređen na monaški lik Simeonov, Sava je stvarne biografske podatke iz života Nemanjinog podredio ideji odricanja od prestola, moći i veličine u ovom svijetu radi nebeskog carstva. Simeon je prikazan kao dramatičan primjer odricanja, osnovne jevanđelske pouke i temelja svake, a pogotovu monaške duhovnosti. Stoga je i uobičajeni retorski uvod u Savinom žitijnom djelu spojio elemente biografske predistorije (osvajanja, tekovine Nemanje vladara) sa elementima retorične pohvale svetome, čija se veličina gradi na protivrečnosti samoodricanja. Tek za ovom pohvalom slijedi kazivanje o monaškim podvizima Simeonovim i o njegovoj smrti. To je glavni biografski deo Žitija, koji se ne završava pohvalom već molitvom Savinom, obilježenom snažnim poučnim i propovjedničkim tonom.
Vrlina je Savinog Žitija svetog Simeona neposredno i jednostavno, odmjereno pričanje bez razvijene retoričnosti, u kome se prepoznaje bliski svjedok i pratilac, učesnik u životnim zbivanjima Simeona Nemanje, Nemanjin sin. Opis Simeonove smrti, sav u smjenjivanju slike i dijaloga, uzdržan i uzbuđen u isti mah, spada u najljepše stranice stare srpske književnosti. "Biografiju Nemanjinu Sava je napisao za monahe, ne za svetovnjake", napominje s pravom Milan Kašanin. "Namjenjena bratstvu manastira koji je Nemanja osnovao i u kome je i sam živjeo u prvo vrijeme kada se zamonašio, Nemanjina biografija, ovakva kako ju je njegov sin Sava sastavio, neposredna je kao usmena priča i intimna kao dnevnik". Kašanin zaključuje da "nijedan naš stari životopis nije tako malo svečan i tako malo retoričan, nije tako srdačan i čovječan kao Nemanjin životopis koji je sastavio sv. Sava"

ZAKLJUČAK

Prošlo je više od sedam i po vijekova od života Svetoga Save, ali mi ga i danas slavimo, ne radi pomena i uspomene. Slavimo ga kao živog prosvetitelja srpskog naroda i njegove kulture, duhovnosti, književnosti, umjetnosti. Žrtvujuci sebe, Sveti Sava je udario temelj vjere pravoslavne i tako postao duhovni izvor njegove snage, vjere i nadanja.On ima ulogu začetnika osamostaljene srpske književnosti trinaestog vijeka, kao najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, tvorac i prvi arhiepiskop samostalne srpske crkve. Organizaciju srpske crkve izveo odmah po povratku iz Nikeje i Soluna. Međutim, sukob sa ohridskom arhiepiskopijom povodom dobijanja autokefalnosti u Nikeji, prevaziđen je širokom diplomatskom akcijom Svetog Save na međunarodnom crkvenom planu - na putovanjima Savinim u Svetu zemlju i posjetama istočnim patrijaršijama. Pravno uređenje srpske crkve je konstituisano zbornikom nove, samostalne Savine kompilacije, Nomokanonom ili Krmčijom. Ovom kodifikacijom vizantijskog prava Srbija već na početku XIII veka dobija kodeks čvrstoga pravnog poretka i postaje pravna država, u koju je ugrađeno bogato nasljeđe grčko-rimskog prava. Tada i srpska književnost dobija onu svoju sadržinu koja će je učiniti ravnopravnim i aktivnim učesnikom u književnom životu pravoslavnog slovenskog svijeta. Sveti Sava je na taj način više no bilo čim drugim učinio Srbiju zemljom evropske i mediteranske civilizacije.Zato je on bio i ostao kako slikovito rece Vladika Nikolaj Velimirović "najvrijednija pčela koja je iza sebe ostavila punu košnicu slatkog meda kojim su se hranila srpska djeca do današnjeg dana". Godine 1841. knez Mihailo Obrenović je i Zakonom utvrdio obavezu škola da svake godine, 27. januara, slave Svetog Savu kao svoju slavu.

LITERATURA

  • Stanoje Stanojević, Sveti Sava, Beograd 1935.
  • Domentijan, kaluđer, Životi Svetoga Save i Svetoga Simeona, preveo Lazar Mirković, sa predgovorom Vladimira Ćorovića : Srpska književna zadruga , Beograd 1938;
  • Sveti Sava: Sabrani spisi Prosveta i Srpska književna zadruga, Beograd 1986. Edicija "Stara srpska književnost u 24 knjige", Knjiga druga;
  • Društvo Hilandar Valjevo, Život Svetog Save, Valjevo 2007.

Internet izvori:

  •  http://www.rastko.rs/knjizevnost/liturgicka/svsava-sabrana/index_c.html
  •  http://sr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Sava

 

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO