POCETNA STRANA

Seminarski i Diplomski Rad
 

SEMINARSKI RAD IZ ŽURNALISTIKE / NOVINARSTVA / MEDIJA

 

(Ne)zavisni mediji – rasprava o konceptu

Kad bih morao da odlučim da li je bolje imati vladu bez novina, ili novine bez vlade, ni trenutak ne bih oklijevao da odaberem ovo drugo.
Tomas Džeferson, 1787.

Veliki zagovornik slobode, treći predsjednik Sjedinjenih Država, svojim djelovanjem uveliko je dao doprinos razvoju slobode govora i nezavisnih medija, neophodnih činilaca za demokratsku egzistenciju. Istina, tamo gdje nema slobodnih medija, nema ni ličnih ni političkih sloboda. Tamo gdje su mediji spriječeni da koriste slobodu riječi u suočavanju sa ljudima na vlasti, ne može se ni govoriti o istinskoj demokratiji.
Demokratija, izvorno shvaćena kao vladavina naroda, sa sobom nosi i sva prava i slobode tog naroda, među kojima se nalazi i sloboda mišljenja i izražavanja, čiji je ekvivalent pravo na informisanost. Ovo pravo je medije, štampu prije svih, pretvorilo u figure neophodne demokratiji. Razvoj nezavisnih medija odvijao se uporedo sa razvojem slobodne misli, crpio je svoju energiju iz slobodarskih ideja ali i omogućavao istim da isplivaju na površinu, da se predstave javnosti. Vremenom, slobodni mediji postali su pas čuvar demokratije, neizbježni i sastavni dio svakog građanskog društva. Međutim, ako uporedimo današnji diskurs o slobodi informisanja sa idejama iz XIX vijeka, kada se sloboda izražavanja razvijala u jedan od nukleusa čovjekove slobode, može se zaključiti da, uprkos većem stepenu slobode misli, današnji teoretičari medija ne gledaju previše optimistički na postojeće stanje u vezi slobode medija.
Džon Stjuart Mil u svom djelu O slobodi, koje je napisao u drugoj polovini XIX vijeka (1859), ističe da je prošlo vrijeme, gdje bi još trebalo braniti “slobodu štampe”, kao jedno od odbrana protiv pokvarene i nasilničke vlade, dok Noam Čomski, naš savremenik i najveći živi intelektualac lijeve prominijencije, tvrdi kako postoje dva različita koncepta demokratije, od kojih prvi posjeduje sredstva pomoću kojih bi se moglo učestvovati u upravljanju svojim poslovima a informacije bi bile svima dostupne i besplatne, dok je u drugom konceptu demokratije javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolisane, naglašavajući da je druga koncepcija demokratije ona koja preovladava. Na osnovu ovih suprostavljenih stavova, možemo postaviti par pitanja: Ne čini li se da su teoretičari iz XIX vijeka bili zadovoljniji situacijom u vezi slobode govora od svojih kolega vijek docnije? Zašto su, uprkos manjem stepenu ljudskih sloboda, prije svih slobode izražavanja, imali više povjerenja u nezavisne medije od današnjih intelektualaca? I naposlijetku: Da li su možda, razmaženi slobodama današnjice, moderni teoretičari željni višeg stepena slobode izražavanja i nezavisnosti medija?

1. Određenje pojma

Mediji, kao jedan od kamena temeljaca modernog demokratskog društva, predstavljaju ključni element u konstituisanju javne sfere. Od njih se očekuje da služe javnom interesu, oni se ne izjednačavaju sa ostalim preduzećima već treba da ispunjavaju ciljeve od šireg i dugoročnijeg značaja za društvo u cjelini. Mediji se zbog toga smatraju odgovornim za ono što čine ili ne čine. Bez obzira kojim intezitetom i u kojoj mjeri, mediji obavljaju značajnu javnu ulogu i zbog toga trebaju dobiti određena prava i privilegije. Međutim, privilegije i prava bez obaveza i odgovornosti pretvorilo bi medije u tempiranu bombu, u latentne kršitelje ljudskih sloboda, za koje su se kroz istoriju zdušno borili. Balansiranjem između prava i obaveza, mediji ispoljavaju svoju profesionalnu stranu. Profesionalni mediji su oni mediji koji drže do standarda, objektivnosti i profesionalne etike. Kao ključni faktor profesionalnosti medija ističe se moral, odnosno načela koja novinari i mediji ispunjavaju u svom radu. Profesionalne norme mogu se svesti na šest oblasti: 1. sloboda izražavanja i sloboda kritikovanja, kao i odbrana tih prava; 2. zaštita profesionalne nezavisnosti i profesionalnog integriteta novinara odbacivanjem materijalnih ili moralnih povlastica i bilo kakvog spoljašnjeg uticaja; 3. poštovanje istine u traganju za informacijom i pri njenoj obradi; 4. poštenje u pogledu sredstava koja se koriste u tom traganju; 5. odnos poštovanja prema izvorima informacija i osobama koje su predmet informacija, kao i primjena autorskih prava i 6. podjednak tretman svih osoba eliminacijom svih oblika diskriminacije. Da bi se ove norme poštovale, mediji moraju posjedovati izvjestan stepen nezavisnosti, kao i slobode izbora.
Nezavisnost medija, u prvom redu, treba da obezbijedi profesionalnu slobodu izbora posredovanih sadržaja od različitih društvenih uticaja. Sloboda bi trebala da se prihvati kao osnovno načelo svake teorije javnog komuniciranja iz koga bi trebalo da proističu sva ostala. Kako postoji mnogo verzija slobode, dok sama riječ sebe ne objašnjava, pod slobodom komuniciranja bi mogli podrazumijevati: nepostojanje cenzure ili drugih oblika kontrole od strane vlasti; pravo građana da imaju slobodan pristup informacijama; slobodu informativnih medija da dobiju informacije iz relevantnih izvora; nepostojanje prikrivenog uticaja vlasnika medija i oglašivača; aktivnu i kritičku uređivačku politiku. Iako se idealna i potpuna sloboda komuniciranja ne može postići, benefiti koje javnost dobija sa njom su nesumnjivi: sistematska javna kontrola nosilaca javnih funkcija i adekvatno informisanje o njihovim aktivnostima; podržavanje aktivnog i informisanog demokratskog društvenog života; mogućnost da se ispolje ideje, vjerovanja i različiti pogledi na svijet; neprestano obnavljanje i mijenjanje kulture i društva.
Sloboda medija smatra se konstitutivnim principom zapadnih demokratija. U autokratskim društvima ne postoji emancipovana javna sfera pa stoga ne postoje ni uslovi za medijsku autonomiju. Medijska raznovrsnost bez institucionalnih garancija zaštite ne znači i medijski pluralizam. Nezavisna štampa nastala je kao rezultat evolucije kapitalističkog tržišta i ukidanja državne kontrole štampe. Nova generacija slobodne štampe postala je “veliki organ javnog razuma“. Ona je omoćila narod, delovala kao kontrola vlasti i obezbedila nepristrasne informacije, omogućavajući narastajućem biračkom telu da odgovorno participira u napredujućoj demokratiji. Međutim, od vremena sticanja nezavisnosti pa do danas, mediji su uvijek bili pod određenom kontrolom, ili od države, ili od istog onog kapitalističkog tržišta koje im je omogućilo nezavisnost. Rijetki su mediji za koje bi se moglo reći da su potpuno nezavisni, da u svom radu nisu bili obavezni ni prema kome osim prema javnosti.
Tako koncept nezavisnih medija nailazi na određene protivurječnosti, kao što su slijedeće: sloboda javnog komuniciranja nikad ne može biti apsoluutna, već postoje izvjesna ograničenja koja proističu, što iz privatnih interesa što iz zajedničkog društvenog dobra; zatim, postoji potencijalni sukob interesa vlasnika medija i onih koji žele pristup u njih ali ne posjeduju moć da to učine; postoji i neravnoteža između onoga što komunikatori žele reći i onoga što drugi žele da čuju; i naposlijetku, država nekad mora nužno da interveniše da bi osigurala slobode. Doduše, ovdje se javlja još jedno određenje medija – slobodni mediji. Slobodnim medijima bi se mogli nazvati oni mediji koji imaju slobodu u izboru da li žele biti nezavisni ili ne. Dakle, imaju tu slobodu izbora mogućnosti da li žele zavisiti od nekih faktora, kao što su državna kontrola ili uticaj kapitala, ili nastoje biti potpuno nezavisni. Pošto egzistiramo u vremenu tržišnog kapitalizma, u kome novac određuje samu egzistenciju, mediji koji se opredijele za drugu opciju, dakle potpunu nezavisnost, teško mogu uspješno poslovati, samim tim i opstati na tržištu. Oni mediji koji uspiju balansirati između nezamjeranja moćnim – nosiocima političke i finansijske moći, i neophodnosti objavljivanja istine, imaju potencijal da opstanu i ostanu na površini uzburkanog okeana javnog mnjenja.


2. Kritika koncepta

Mediji, kao dio intelektualne kulture, najjednostavniji su segment za proučavanje iste zato što se pojavljuju svaki dan. Upoređujući izvještaje, svakodnevne verzije, veoma lako se dolazi do dokaza koji ukazuju na istinu i neistinu, kao i na samu strukturu, kako medija, tako i odnosa koje oni opisuju. Struktura medija je veoma slična ostalim institucijskim strukturama, kako ističe Čomski, čiji je cilj proizvodnja intelektualne i poslovne elite koja će podržavati interese moćnih. Ovakav pogled na medije svojstven je kritičarima političke stvarnosti i kapitalističke demokratije, a Noam Čomski je jedan od vodećih, ako ne i najznačajniji kritičar stanja u društvu.
Analizirajući tehnike proizvodnje pristanka , odnosno kontrole misli kojom se javno mnjenje svakodnevno bombarduje i pretvara u Lipmanovo zbunjeno stado pasivnih posmatrača , Čomski navodi pet filtera kroz koje vijest mora proći, da bi uopšte to i postala: 1. filter korporativnog vlasništva nad medijima; 2. filter reklamiranja i medijskog oglašavanja; 3. filter stručnih izvora koji pružaju samo prave informacije; 4. filter negativnih reagovanja na medijske izvještaje, odnosno ciljanih napora da se diskredituju organizacije ili pojedinci koji se ne slažu sa preovladavajućim pretpostavkama; i 5. filter anti-komunizma, odnosno proizvedenog pristanka, identifikacije neprijatelja. Za razliku od represivnih mjera kontrole u totalitarnim režimima, u razvijenim demokratijama narod se najefikasnije može kontrolisati kontrolisanjem misli. Misli vode u djela zato je narod potrebno držati pod kontrolom. Ako se čuje glas naroda, neophodno je kontrolisati šta taj glas govori, odnosno kontrolisati šta ljudi misle. Jedan od načina kontrole ljudskih misli jeste stvaranje iluzije o vođenju diskusije. Ta diskusija se najčešće odvija putem medija koji predstavljaju značajnu kariku u državnoj kontroli ljudskih misli.
Mediji imaju presudnu ulogu u procesu indoktrinacije, odnosno nametanja shvatanja, vjerovanja i načina ponašanja koji odgovaraju vladajućoj eliti. Sistem indoktrinacije, koga, pored medija još čine i obrazovne ustanove, jeste taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, šta misliti i koga zastupati. Propaganda, koja se plasira putem medija, često bolje djeluje među obrazovanima nego neobrazovanima. Do obrazovanih ljudi propaganda dopire više zato što više čitaju, više se informišu. Oni se tako javljaju kao agenti propagandnog sistema baš iz razloga što vjeruju u nju, na taj način doprinose efikasnijoj indoktrinaciji. Doduše, postoje i izuzeci, kako među medijima, tako i među obrazovanim ljudima, ali oni su obično na društvenim marginama. Baš ta odstupanja od državnog kursa mogu predstavljati korist sistemu zato što stvaraju iluziju debate i slobode izražavanja.
Možda najbolji primjer suprostavljenih medija, koji naizgled govore protiv države, jeste slučaj Votergejt (Watergate). Tada su, podsjetimo se, novinari Vašington Posta, Bob Vudvord i Karl Bernstajn, otkrili, odnosno objavili, seriju političkih manipulacija za koje je bio odgovoran izborni štab predsjednika Ričarda Niksona i ljudi lojalni njemu. Sve je rezultiralo Niksonovom ostavkom 1974. godine. To je ono što je poznato široj javnosti. Ono što nije poznato jeste to što je u isto vrijeme kada se otrkila afera Votergejt u Sjedinjenim Državama postojala još jedna afera, FBI COINTELPRO . Otkrića su bila ozbiljna, mnogo ozbiljnija od svega u Votergejtu. Sadržavala su političke atentate, organizovanje državnih i vojnih udara u zemljama Latinske Amerike, podsticanje nereda u getu, uznemiravanja legalnih političkih stranaka... Zašto su afera Votergejt i predsjednik Nikson bili otkriveni, dok afera FBI COINTELPRO nije ugledala svjetlost dana? Iz prostog razloga što su mediji koji su pratili ove događaje bili pod uticajem Demokratske stranke, koja je djelima Niksonovih ljudi bila ugrožena, dok su njene kontraobavještajne aktivnosti, još od vremena predsjednika Kenedija, bile stavljene u drugi plan, iako su bile mnogo ozbiljnije. Demokratska stranka je posjedovala izuzetnu moć i nije mogla dopustiti joj se ugroze poslovi objavljivanjem ove afere u javnosti. Mediji nisu marili za napad na ljude koji nemaju istinsku moć, ali su se uznemirili zbog neznatnog napada na moćne ljude. Ovo je dokaz da mediji služe moći.


2.1. Kreiranje mišljenja

Ljudi koji posjeduju medije pripadaju uskom krugu, uskoj eliti vlasnika koji kontrolišu privatnu ekonomiju i državu, kontrolišu javni puls naroda. Oni stvaraju precepciju problema, sprečavaju ih, kontrolišu i oblikuju u interesu privatnog vlasništva. Mediji posjeduju tržište informacija. Oni, prateći interese krupnog kapitala, plasiraju informacije narodu i na taj način kreiraju sliku u javnosti kakvu žele. U stvari, mediji ne plasiraju informacije narodu, odnosno potrošačima. Oni prodaju narod oglašivačima, koji, da bi održali postojeće stanje, putem medija plasiraju pseudo potrebe, kvazi interese koji zaokupljuju narod i time odvraćaju njihovu pažnju sa stvarnih problema. Na taj način upravljaju i narodom i medijima. Narodom, jer ga drže na povodcu odvraćajući mu pažnju i dajući mu lažnu predstavu o bitnosti njegovog mišljenja, i medijima, jer ih kontrolišu uslovljavajući ih novcem koji je neophodan za njihovo funkcionisanje. Na taj način koncept nezavisnih medija gubi svaki značaj. Kada se još doda uticaj države, postavlja se pitanje: Od koga su to mediji nezavisni?
Od kapitala sigurno nisu. Kao ni od države. Možda od onih kojima bi trebalo da služe. Od naroda. Čini se kao da su mediji, ponijeti tržišnom logikom, počeli da ruše ono što su strpljivo gradili cijeli vijek: demokratski poredak zasnovan na poštovanju vrijednosti. Čomski ističe da mediji danas primjenjuju izmišljeno razilaženje u mišljenju. Oni čak predstavljaju bitan elemenat u dekodiranju manipulacije, nerijetko čine njen osnovni oslonac. Najradikalniji prikaz medija ipak je dao Džordž Orvel u svom djelu 1984. opisujući antiutopijski svijet u kome totalitarna država u potpunosti degradira čovjeka. On opisuje svakodnevnicu u kojoj su u kućama instalirani telekrani koji se mogu samo utišati, ne i isključiti, i koji u isto vrijeme i primaju i šalju signal. Oni su mogli uhvatiti svaki zvuk, jači od vrlo tihog šapata, takođe i registrovati sliku koja je bila u njihovom vidnom polju. Međutim, Orvelova predstava budućnosti uveliko je pretjerana, najveći broj njegovih najcrnjih misli nije dobio svoju potvrdu u realnosti. Pogriješio je i u svom poimanju unutrašnje logike totalitarizma kao i u procjeni da će građani biti u tolikoj mjeri degradirani od strane države i zahvaćeni medijskom indoktrinacijom da se neće moći suprostaviti. Ali, njegova predstava medija, medijske kontrole i sistema propagande uopšte, može umnogome pomoći i doprinjeti razvoju svijesti građana o neophodnosti slobode medija i mišljenja kako se ne bi doveli u situaciju da živimo u svijetu u kome živi i Orvelov junak Vinston Smit.


3. Sloboda medija

Javnost je, baš kao kiseonik, prirodna potreba svakog pojedinca... Sloboda štampe je prirodno pravo, od Boga dato i nepodložno zastarevanju. Njega ne sme pogaziti nikakva ovozemaljska sila, a pogotovo ne iskvarena vlast koja pokušava da spase vlastitu kožu. Pravo na slobodnu štampu je politički adut u rukama pojedinaca protiv vlasti... Slobodna štampa, poput Telefovog koplja, u stanju je da zaleči rane koje nanosi političkom telu. Ovo su riječi Tomasa Erskina, državnog tužioca Princa od Velsa, koji je, braneći pisca Tomasa Pejna od optužbi za širenje buntovničke klevete, krajem XVIII vijeka, kao glavni argument isticao neopravdanost optužbe zbog kršenja jednog od ključnih načela britanskog ustava – načela slobode štampe. Parlament ne može donositi nikakve zakone koji ograničavaju slobodu govora ili štampe. Vlast parlamenta je ograničena, kako je Erskin istakao, pravom pojedinaca da slobodno govore i objavljuju svoja gledišta. Nažalost, Erskin nije uspio odbraniti Pejna, porota je bla isuviše hladna i pod uticajima vlasti. Erskin je, ne samo izgubio parnicu, nego bio i otpušten iz službe Princa od Velsa.
Ovaj primjer nam jasno govori da je borba za slobodu mišljenja i izražavanja bila teška i da je često završavala neuspjehom. Međutim, uprkos nesupjesima, čak i opasnostima po vlastiti život, borci za slobodu govora su nastavili svoj Put suza do konačne pobjede – slobodnih medija. Sloboda štampe je shvatana kao epska bitka pojedinaca protiv političke vlasti. Boreći se protiv državnog despotizma i ograničavanja slobode govora, branioci javnog mnjenja su kroz slobodne medije upozoravali na opasnosti koje nosi despotska vladavina, pomogli su da tiranska vladavina izađe na loš glas. Mnogi intelektualci su isticali slobodu govora i štampe kao prirodnu slobodu, na koju svaki čovjek ima pravo. Vilijem Blekston je slobodu štampe smatrao neodvojivom od prirode slobodne države. Sloboda štampe, prema Juniusu, predstavlja štit svih građanskih, političkih i vjeskih prava svakog čovjeka. Do sredine XIX vijeka, sloboda štampe, kao i mišljenja i izražavanja, činila se kao utopija. Umnogome je pomogla da se vladajućim klasama utjera strah u kosti. Skrenula je pažnju na državno ograničavanje slobode izražavanja. Podstakla je borbu za građanska prava i političku demokratiju. Pomogla je da se aktiviraju novi slojevi potčinjenih klasa i proširila je krug obespravljenih uključenih u javne poslove.
Iako je postigla mnogo na polju razvoja ljudskih sloboda, sloboda štampe u suštini nije mnogo promijenila stanje, i dalje je ostala utopija. Umjesto da širi ideje slobode, kako je isticao Vilijem Kobet, ona pretvara ljude u robove, umjesto da bude čuvar, ona je najefikasnije oruđe u rukama onih koji tlače ljude. Kao i danas, i u periodu razvoja štampe, primarni cilj novina bilo je oglašavanje, koje im je donosilo najveći dio prihoda. Obaveze i prava novinara, kao neumornih tragača za istinom, gubile su na značaju prilikom susreta sa interesima vlasnika medija i krupnog kapitala. Poštovanje istine, odbrana slobode informisanja, poštovanje profesionalne tajne, privatnosti drugih lica, opiranje svakom pritisku i nametanju... činili su se besmislenim u potrazi za istinom i pravdom. Na svom putu ka postizanju ideala, nezavisnosti od bilo kakvih uticaja, mediji se najčešće susreću sa opasnostima, odnosno ograničenjima, koje nameću država, politički faktori i novac. Ovi faktori ograničenja nezavisnosti medija, plod liberalne doktrine, ističu da stvarno slobodni mediji mogu biti samo mediji u privatnom vlasništvu, oslobođeni ekonomskih pritisaka, zatim da su nezavisni mediji svojinski, finansijski i po sistemu eksterne kontrole izvan domašaja države, i na poslijetku, nezavisni su oni mediji koji su slobodni ne samo od uticaja države, već i od bilo koje političke opcije.
Uprkos svemu, rani zagovornici slobode štampe ostajali su doslijedni u nužnosti duhovnog prosvjećivanja i slobodnog izražavanja javnog mišljenja. Prema jednom od najistaknutijih teoretičara slobode, Dž. S. Milu, mnjenje koje se silom guši, može biti istinito. Takođe, postoji mogućnost da ugušeno pogrešno mnjenje vrlo često u sebi sadrži i određenu istinu. Treći razlog u korist neophodnosti slobode javnog mnjenja jeste taj da će uobičajeno mnjenje, bilo istinito ili ne, većina poštovati iz predrasuda, ne znajući mu osnovu, i naposlijetku, ako se postojeće istine ne dovode u sumnju, odnosno ako se ne rapravlja o njima, doći će do opasnosti da postanu gola i prazna forma koja ne čini nikakvo dobro nego samo spriječava da se širi istinsko uvjerenje.


3.1. Nedostaci tumačenja slobode medija

Rani zagovornici nezavisnosti medija, u svoj svojoj zanesenosti idealima o slobodnom izražavanju i utopijskim idejama o slobodnoj štampi, previdjeli su nekoliko činjenica koje su grubo demantovale svaku pomisao o nekontrolisanom ispoljavanju javnog mišljenja. Kao prvo, previdjeli su pojavu autocenzure, očigledno smatrajući da je spoljnja, odnosno državna cenzura, jedina opasnost za slobodu javnog mnjenja. Dalje, ranomoderna predstava slobode medija pretpostavljala je da u modernim društvima svi građani mogu uzeti učešće u javnom životu pod jednakim uslovima, odnosno da će u raspravama o pitanjima od opšteg značaja svi podjednako učestvovati. Takođe, previdjela se i činjenica da se u mnogoljudnim društvima predstavnički mehanizmi na polju komunikacija ne mogu zaobići, tj. neminovno će određeni pojedinci komunicirati u ime drugih. I na kraju, postojala su različita opravdanja za slobodu štampe, pojmovi kojima su se branili i zastupali ideali slobodne štampe bili su protivrječni u filozofskom smislu. Kao osnovni problem ranomodernih teorija, izdvojio se nedovoljni pluralizam na filozofskom polju. Sloboda štampe je bila privilegovana samo za obrazovane, odobravala su se samo vlastita mišljenja dok su se ostala osporavala.
Posmatrajući rane teorije o slobodi medija, kao i savremene, može se na kraju zaključiti, što je i istorija pokazala, da su se forme cenzure mijenjale ali ne i suština istih. Oni koji se bore za vlast uvijek se zaklinju da će ukinuti cenzuru kako bi javnost mogla slobodno da se formira, dok bi, kada bi došli na vlast, raznim normativnim izmjenama cenzuru vraćali u još gorem psihološkom obliku.


ZAKLJUČAK

Slobodno izražavanje mišljenja jedno je od najvažnijih ljudskih prava. Prema njemu svaki građanin može slobodno da govori, piše, štampa ukoliko ovu slobodu ne zloupotrebi na štetu drugih ili protivno zakonu. Masovni mediji, kao kamen temeljac slobode izražavanja, igraju ključnu ulogu u stvaranju i razvoju demokratske kulture. Oni oblikuju javno mnjenje i utiču na ponašanje ljudi. Moraju biti slobodni, pluralistički orijentisani i nezavisni. Slobodni mediji mogu se samo razvijati u slobodnim zemljama i stoga su političari obavezni obezbijediti političke i zakonske uslove u kojima će mediji djelovati nezavisno. Ovo su opšte odrednice koje definišu slobodno izražavanje i nezavisne medije sadržane u svim važnijim dokumentima koji određuju ljudske slobode kao što su Deklaracija o ljudskim pravima i pravima građanina iz 1789, zatim Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka koju su Ujedinjene nacije usvojile 1948. godine, Evropska konvencija o ljudskim pravima (1950), izvještaji Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope koji se tiču ljudskih sloboda itd.
Međutim, stanje nezavisnih medija i slobode izražavanja, de jure i de facto umnogome se razlikuju. S jedne strane, tu su normativna prava o slobodama izražavanja, dok je s druge strane realnost koja govori da nezavisni mediji i nisu toliko nezavisni koliko se čini. Ekonomski pritisci, državni i politički uticaji, cenzure i autocenzura, sve su to faktori koji utiču na uređivačku politiku medija, samim tim i na sam koncept nezavisnosti medija. Za razliku od kolega iz XIX vijeka, moderni teoretičari medija nisu toliko optimistični u pogledu slobode medija. Razlog tome je možda što su se u vrijeme pojave nezavisnih medija u XIX vijeku, bilo koje ljudske slobode, samim tim i sloboda izražavanja, činile velikim napretkom u borbi protiv apsolutizma vlasti. Sama činjenica da se moglo slobodno izražavati i objavljivati svoja mišljenja u medijima, predstavljalo je neuporediv pomak u odnosu na dotadašnju medijsku tišinu. Danas je drugačija situacija. Nakon vijek i po razvoja nezavisnih medija, na i najmanji pomisao o ograničavanju slobodnog izražavanja, današnji teoretičari dižu neviđenu buku.
Međutim, ni oni nisu jedinstveni, tako da jedni prigovaraju državi, političkim institucijama i ekonomskim moćnicima, dok drugi ćute, uljuljkani privilegijama koje su im isti ti moćnici obezbijedili očekujući od njih zauzvrat pokornost i podršku. Uzimajući u obzir sve navedeno, možemo, pomalo pesimistično, zaključiti da nezavisni mediji ne postoje! Mediji, u bilo kom periodu i na bilo kom mjestu, uvijek zavise od nekoga, bilo da je riječ o nosiocima političke ili ekonomske moći. Svaka rasprava o slobodnom izražavanju i nezavisnosti medija padaju u vodu kada se pojave određene političke ili ekonomske strukture kojima istina i slobodno mišljenje ne idu na ruku.


LITERATURA

1. Bal, F. (1997): Moć medija, Clio, Beograd.
2. Barsamian, D; Čomski, N. (2006): Propaganda i javno mnjenje, Rubikon, Novi Sad.
3. Bernays, E. L. (1928): Propaganda, Horace Liveright, New York; preuzeto sa www.sandiego.indymedia.org.
4. Breton, F. (2000): Izmanipulisana reč, Clio, Beograd.
5. Debre, R. (2000): Uvod u mediologiju, Clio, Beograd.
6. Chomsky, N. (2003): Mediji, propaganda i sistem, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Što čitaš?, Zagreb; preuzeto sa www.elektronickeknjige.com.
7. Gocini, Đ. (2001): Istorija novinarstva, Clio, Beograd.
8. Јевтовић, З. (2003): Јавно мнење и политика, Академија лепих уметности, Центар за савремену журналистику, Београд.
9. Kin, Dž. (1995): Mediji i demokratija, Filip Višnjić, Beograd.
10. Korni, D. (1999): Etika informisanja, Clio, Beograd.
11. Lorimer, R. (1998): Masovne komunikacije, Clio, Beograd.
12. Mek Kvejl, D. (1994): Stari kontinent – novi mediji, Clio, Beograd.
13. Мил, Џ. С. (1999): О слободи, Правни факултет Универзитета, Центар за публикације, Београд.
14. Milivojević, S. (2001): Javnost i ideološki efekti medija, Reč 64:10, Beograd.
15. Orvel, Dž. (2004): 1984., Libretto, Beograd.
16. Radojković, M; Miletić, M. (2006): Komuniciranje, mediji i društvo, Stylos, Novi Sad.
17. Radojković, M; Stojković, B. (2004): Informaciono-komunikacioni sistemi, Clio, Beograd.


Korišteni linkovi

1. www.ambafrance-srb.org; 2. www.cpm.edu.yu; 3. www.ebookee.com.cn; 4. www.elektronickeknjige.com; 5. www.google.com 6. www.gutenberg.org 7. www.newstatesman.com 8. www.odur.let.rug.nl 9. www.rc.umd.edu 10. www.sandiego.indymedia.org 11. www.scribd.com 12. www.theadvocates.org 13. www.wikipedia.org 14. www.wikiquote.org 15. www.6yka.com

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO