POCETNA STRANA

Seminarski i Diplomski Rad
 
SEMINARSKI RAD IZ MEDICINE
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ MEDICINE
Gledaj Filmove Online  

GERONTOLOGIJA


GerontologijaStarenje je normalna fiziološka pojava, odnosno proces koji traje čitav život i u kojem čovjek doživljava stalne biološke, psihološke i socijalne promjene, dok je starost stanje vezano uz određenu životnu dob. Kalendarski starost je određena s dobi od 65 godina života, to je pojava koja nije istovjetana za sve ljude, svaka osoba različito stari na šta mogu uticati razne razlike u načinu i brzini uvjetovane nasljednim osobinama, kvalitetom života, nazočnošću različitih rizičnih čimbenika i bolesti, što znači da postoje velike individualne varijacije zavisno od osobe do osobe.
Međutim to je neizbježna pojava koja se prirodno odvija kod svih živih bića, neprekidnog trajanja i kao normalan slijed okolnosti, čovjek kako stari tako se mijenja kako sa biološkog tako i sa psihološkog i socijološkog aspekta , pa na osnovu toga ja ću se u ovom radu voditi tim promjenama ali isključivo okviru psihološke gerentologije.
GERONTOLOGIJA (geron grč.=starac; logos grč.=riječ,znanost) je multidisciplinarna znanost o biološkim procesima starenja, psihičkim i fizičkim svojstvima starijeg organizma te socijalno-ekonomskim problemima starijih. Prvi ovaj termin je upotrebio 1903god. Elie Metchnikoff s Pasteurevog instituta u Parizu u biološkoj studiji starenja.
U stručnoj literaturi starenje se može podjeliti na:
primarno,
sekundarno,
• i tercijarno.

Pritom primarno predstavlja normalno i uobičajeno starenje koje zahvaća sve ljude, dok je sekundarno još poznato i kao bolesno, odnosno ono koje nastupa uslijed neke bolesti, i ograničeno je na pojedine ljude ili skupine. Konačno, neki gerontolozi spominju pojam tercijarnog starenja, pri čemu misle na kratko vremensko razdoblje od nekoliko sedmica do nekoliko mjeseci prije smrti, kada životne funkcije naglo i značajno slabe. Međutim osnovna podjela gerentologije je na:
1. Biološku gerontologiju koja se bavi proučavanjem uzroka starenja stanica organa i organizma u cjelini pa tako obuhvaća i problematiku patološkog starenja organizma tj.područje koje nazivamo medicinskom gerentologijom ili gerijatrijom,
2. Psihološku gerontologiju koja se bavi se psihološkim promjenama u starosti i
3. Socijalnu gerontologiju a bavi se proučavanjem odnosa između starijih ljudi i društva u cjelini.


PSIHOLOŠKA GERONTOLOGIJA

Psihološku gerontologiju definiramo kao kao granu gerentologije koja se bavi proučavanjem psihičkih promjena u funkciji dobi. Ona se naručito bavi proučavanjem promjena koje se pojavljuju sa starenjem na području osjeta, percepcije, psiho motorike, učenja i pamćenja, inteligencije i ličnosti starijeg čovjeka, to je dio razvojne psihologije usmjeren ka proučavanju posljednje razvojne faze u životu čovjeka.

Psihološka gerontologija pored proučavanja psihičkih promjena bavi se i proučavanjem socijalne interakcije starijih pojedinaca i utjecajima socijalne interakcije na psihička stanja tih pojedinaca.

Ovo područje je posebno usmjereno na proučavanje problema vezanih uz uvjete obiteljskog života i starosti kao i problema zbog promjene socijalne uloge starijeg čovjeka (umirovljenje, stavovi i predrasude koje u društvu vladaju u odnosu na starije ljude).

Djelo poznatoga i priznatoga slovenskog psihologa Pečjak,V. “Psihologija treće životne dobi ” se može se smatrati osnovom, ali i poticajem za daljnje izučavanje, potreba i osobina starijih ljudi, kao i problema s kojima se suočavaju u toj životnoj dobi. Danas prosječno trajanje života u razvijenim zemljama iznosi 75 godina, te se može reći da posljednja trećina života počinje nakon 50. godine. Pečjak to razdoblje dijeli na četiri vremenska perioda:

• od 50 do 60 godina, ili kasnu srednju dob,
• od 60 do 70 – ili mlađu starost,
• od 70 do 80 godina ili srednju starost,
• te nakon 80. godine – visoku starost.

Pritom napominje: Kao što se vidi treća životna dob ne obuhvaća samo starost. Kasne srednje godine vrijeme je “oluja i stresova”, slijedeća faza je razdoblje prilagodbe na novo stanje, treću prate brze promjene životnih funkcija, a za četvrtu fazu karakteristična je pojava sveopćeg slabljenja.

U knjizi „Psihologija odrasle dobi i starenja“ autora Schaie,W.K.,Willis, S.L se između ostalog govori o posljednjem stadiju odraslog života starosti ( reintegracija ili očaj) koja obuhvaća čak trećinu životnog vijeka! U toj životnoj fazi osoba se hvata u koštac sa smislom života, te se priprema za kraj svog tjelesnog postojanja.

Jedan od pionira socijalne gerontologije Rober Havighurst, navodi šest zadataka s kojima se osoba u toj dobi mora suočiti:

1. prilagođavanje na opadanje tjelesne snage i zdravlja,
2. prilagođavanje na umirovljenje i smanjeni prihod,
3. prilagođavanje na smrt supružnika,
4. uspostavljanje jasne povezanosti s vlastitom dobnom skupinom,
5. usvajanje i prilagođavanje društvenih uloga na fleksibilan način,
6. te uspostavljanje zadovoljavajuće fizičke okoline za život.


Također, su opisane pozitivne crte starosti kao što su kreativnost i postignuća, te uspješno starenje koje u prvom redu podrazumijeva pozitivan pojam o sebi uz realnu procjenu sposobnosti. Autori ističu da je starost viđena kao jedno razdoblje života, ali može biti podijeljeno u najmanje tri stadija:

• mladi-stari (65 do 75 ili 80 godina),
• stari-stari (75 ili 80 do oko 90 godina) i
• vrlo-stari ili najstariji-stari (85 do 90 ili više godina.


METADOLOŠKI PRISTUPI ZA ISPITIVANJE PSIHIČKIH PROMJENA U FUNKCIJI DOBI


Jedna od prvih poteškoća s kojom su se suočili psiholozi u nastojanju da ispitaju promjene koje se u psihičkom životu dešavaju sa starenjem, je bila poteškoća oko pronalaženja najprimjerenijeg metadološkog pristupa u ispitivanju ovih promjena. Na prvi pogled ispitivanje psihičkih promjena u funkciji dobi može izgledati vrlo jednostavno mogu se naprimjer uzeti dvije grupe ljudi različite dobi, ispitati njihove sposobnosti i utvrditi da li postoje određene razlike među njima.

Budući da se radi o grupama ljudi različitih starosti, moglo bi se zaključiti da je starenje naših ispitanika dovelo do tih razlika, pa takav metadološki pristup nazivamo transverzalni pristup.

Postoji jedan veliki problem vezan uz ovaj istraživački pristup, naime, ovakvim ispitivanjima ispitujemo različite grupe ljudi, rođenih u različito vrijeme, ljudi koji su bili pod različitim socio-kulturnim uticajima što je naravno sve moglo dovesti do razlika među njima bez obzira na njihovu starosnu dob. Transverzalnim pristupom dobivamo dobne razlike, razlike u pojedinim obilježijima koje nalazimo kad uspoređujemo prosječne vrijednosti dvije ili više grupa ispitanika različite životne dobi.

Međutim, u koliko želimo utvrditi dobne promjene tj. promjene koje se kod određenog pojedinca događaju isključivo pod utjecajem dobi tada koristimo drugi istraživački pristup zvani logitudinalni pristup. Kod ovog istraživačkog pristupa provodimo istraživanja na uzorku tih ispitanika kod kojih uzastopno u određenim vremenskim razmacima mjerimo pojedina obilježija, radi utvrđivanja promjena koje se zbivaju u funkciji dobi. Međutim, kod ovog pristupa mogu se javiti brojni problemi kao što je dugotrajnost istraživanja. Dugotrajna istraživanja mogu smanjiti motivaciju
istraživača s obzirom da se na rezultate mora čekati i po desetak i više godina. Jedan od največih problema je osipanje uzorka ispitanika koje se javlja zbog pada motivacije ispitanika za daljnje sudjelovanje u ispitivanju.

Najveći broj istraživanja u psihološkoj gerontologiji kao i u gerontologiji općenito, sproveden je putem transferzalnog pristupa. Jedan od razloga je taj da je transferzalni pristup lakše provesti nego longitudinalni pristup, jer se u relativno kratko vrijeme dobiju podaci o dobnim razlikama između pojedinih skupina ispitanika.Ovaj pristup je znatno jeftiniji od longitudinalnog, i sa njim se izbjegavaju brojne poteškoće.

U psihološkoj gerontologiji kada se želi doći do fundamentalnih zaključaka i utvrditi neke opće zakonitosti o uticaju starenja na psihičke sposobnosti koristi se longitudinalni pristup.

Logitudinalnim studijama utvrđeno je da u funkciji dobi ne dolazi do naglog opadanja psihičkih sposobnosti, kao što se to ranije mislilo na osnovu rezultata transferzalnih studija. Takođe, longitudinalnim ispitivanjima utvrđeno je da postoje znatno velike razlike između starijih ljudi i da se te razlike povećavaju sa životnom dobi. Osnovni a najvažniji zaključak ovih ispitivanja je u tome da se u individualnom pogledu samo na osnovu dobi teško možemo procjeniti sposobnosti pojedinca. Rezultati ovih ispitivanja daju nam samo podatke o određenim prosječnim zakonitostima, a mi uvijek moramo imati u vidu da postoje mnogi pojedinci koji se od tog prosjeka značajno razlikuju, to jeste da su njihove sposobnosti slabije razvijene od prosjeka, ili pak znatno razvijenije od prosjeka. Jedna od značajnih poteškoća u ispitivanju promjena kod starijih ljudi je ta što se različite sposobnosti ispituju izolirano. Na primjer posebno se ispituju promjene u pamćenju, inteligenciji, učenju i tako dalje.


PSIHOLOŠKE PROMJENE U STAROSTI


Šta se događa kod ljudi starijih dobi?

Kod ljudi starije dobi opadaju fluidne kognitivne sposobnosti , što označava opadanje sposobnosti kognitivne obrade koje nam omogućuju manipuliranje apstraktnim simbolima, kao npr. u matematici. Provedena psihometrijska istraživanja ne slažu se oko točne dobi kada taj pad nastupa, ali sva se slažu u tome da određeni pad postoji. No, istraživanja su također pokazala da ne dolazi do opadanja svih kognitivnih sposobnosti nego da čak u pojedinim područjima, kao što su rječnik i opća obaviještenost, dolazi do određenog porasta.

Promjene koje nastupaju u starosti , a koje zahtjevaju niz prilagodbi u socijalnim odnosima starije osobe, očigledno dovode osobu u vrlo složenu životnu i psihološku situaciju. Iako se različiti aspekti socijalnih odnosa u starosti obično razmatraju odvojeno, svaki za sebe, treba imati na umu da starija osoba istovremeno i član obitelji i umirovljenik , prijatelj a možda i bolesnik. Druga važna činjenica je ta da je svaka starija osoba inividua za sebe , formirana raznim činiocima i iskustvima jednog gotovo čitavog životnog ciklusa. Shvaćanjem važnosti ovih dviju činjenica bitno doprinosi razumjevanju starijih osoba.

U procesu duševnoga starenja postoje znatne individualne razlike. Osobe koje svoj život doživljavaju uspješnim, emocionalno zrele osobe, ekstrovertirane i neegocentrične, nesibične, optimistične i prilagodljive osobe, lakše će prihvatiti starost i nezine promjene.

Psihološke promjene kod starijih osoba vezane su uz:

Percepciju -brzina i tačnost percepcije smanjuje se kao i sposobnost reakcija. Starije se osobe slabije snalaze u novim i nepoznatim situacijama, a brži e i lakše u poznatim očekivanim situacijama. Starenjem se smanjuju osjetne i motoričke sposobnosti, usporavaju se procesi u središnjem živčanom sustavu.
Intelektualne sposobnosti- smanjuje se sposobnost i brzina pamćenja, koncentracija i brzina mišljenja. Sposobnost učenja i izlaganja naučenog u starijih osoba je usporena , potreban je veči broj ponavljanja, a često nedostaje prava tehnika učenja. Starije osobe slabo pamte događaje novijih datuma a u detalje pamte događaje satijih datuma i lako evociraju te doživljaje.
Psihička inkontinencija starije osobe na najmanji podražaj mogu izraziti jake, nekontrolisane emocije, često praćene mimikom (napr.iznenadni, bezrazložni i površni plač).

1. SENZORNE SPOSOBNOSTI


Senzorne sposobnosti su sposobnosti čulnog opažanja, povezane sa funkcionisanjem sistema čulnih organa (oštrina sluha, oštrina vida, oštrina mirisa, taktilna sposobnost, sposobnost razlikovanja nijanse boja, sposobnost tačne lokalizacije zvuka itd). Ispitivanja i merenje stupnja razvijenosti senzorne sposobnosti standardizovanim testovima imaju značajnu ulogu u psihološkim istraživanjima i u praksi (u kliničkoj psihologiji, inženjerskoj psihologiji, profesionalnoj orijentaciji i profesionalnoj selekciji).

Senzorne sposobnosti opadaju sa starenjem, međutim često se pretjeruje u intezitetu opadanja ovih sposobnosti i mogućnostima obavljanja raznih aktivnosti koje ovise o ovim sposobnostima. Iako opadaju gotovo sve senzorne sposobnosti treba imati imati na umu da postoje velike mogućnosti kompezacije senzornih nedostataka putem pomagala (naočale, ušni aparat za povečanje sluha i razna druga ortopetska pomagala).

1.1 Vidna osjetljivost


Jedan od uzroka opadanja oštrine vida su fizioloske promjene u vidnom receptoru, zatim smanjena sposobnost akomodacije leče. Sa starošću se smanjuje elasticnost leče ali i mišića koji sudjeluju u organizmu akomodacije leči. Jedan od simptom starih ljudi je smptom prekratkih ruku tj. Čitanje sa udaljenosti zbog staračke dalikovidnosti.
Takođe na slabiju vidnu osjetljivost djeluje i slabija adaptacija na manje intezitete osvjetljanja. Najmanje potrebno osvetljenje da bi se predmet uočio se povećava, te stariji ljudi imaju poteškoće pri upravljanju autobomilom u sumrak ili u noći.

Opada i osjetljivost na boje,ali vrlo malo. Osjetljivost na boje raste do 20 godina a onda postepeno opada. Kao jedna od pojava vidne osjetljivosti je i suženje vidnog polja, koja je više vezana za razne ocne bolesti u starosti nego u samom starenju. Zato u starijoj dobi postoje veći broj slijepih osoba.

1.2 Slušna osjetljivost


Sluh je najoštriji od oko 15 godina a zatim dolazi do njegovog opadanja. Kod vecine ljudi vec nakon 40 godina slabi osjetljivost na visoke tonove a osobe preko 60 godina starosti imaju poteškoće sa percepcijom tonova iznad 10.000 hiljada herca. Značajan činilac koji može uticati na slabljenje sluha je buka. Poznato je da kod muskaraca sluh brže slabi nego kod žena.


1.3 Okusna i mirisna osjetljivost


Okusna i mirisna osjetljivost do 50 godina se značajno ne mijenja. Međutim nema konzitentnih podataka kako se mirisna osjetljivost mijenja sa starošću. Značajno opadanje okusne osjetljivosti zapaža se tek oko 70 godina, što se vezuje sa opadanjem broja osjetnih talašaca na jeziku.

Mirisna osjetljivost iz današnjih ispitivanja proizilazi da se sa starošću ne dolazi do znatnog slabljenja osjetila mirisa jer se te promjene više prepisuju drugim utjecajima a ne starenju.


1.4 Osjet dodira i boli


Osjet dodira ostaje ne promjenjen do 50 godina, poslije čega opada na različitim dijelovima tijela.

Sa starenjem se smanjuje tj, povećava prag boli, ali se mora razgraničiti prag boli i tolerancije na bol, zato što je moguće da je tolerancija na bol povećana u starosti.


2. MOTORIČKE SPOSOBNOSTI


Vrijeme reakcije najkraće je u dobi od oko 18.godina. povečanje vremena reakcije relativno je malo do 40.godine, da bi zatim značajnije povećalo stime da je duž vrijeme reakcije na vidne nego na zvučne podražaje. Pored općeg usporavanja vremena reakcije u starosti nađene su i neke druge razlike između mladih i starijih osoba. Kod složenih reakcija postoje veče razlike između mladih i starijih nego kod jednostavnijh reakcija. Između 20 i 60 godine dolazi do smanjenja vremena reakcije za 10-20%.

Tri osnovna uzroka povečanja vremena reakcija sa starošću i to:
• Opadanje
• Senzorne osjetljivosti
• Opadanje brzine
• Provođenja impulsa u živčanim vlaknima
• Usporavanje procesa u centralnom živčanom susravu.

Da li se to odražava na manje mogućnosti starih ljudi da obavljaju određene svakodnevne motoričke zadatke ili možda pridonosi večoj izloženosti nesrećama zbog usporenosti reakcije?
U koliko se tempo obavljanja motoričkih zadataka prilagodi sposobnostima starijih radnika ono ih mogu obavljati jednako dobro kao i mladi.

Što se nesreća tiče ne možemo govoriti općeniti o povezanosti između dobi i nesreća već možemo govoriti o razlikama u tipu nesreća koje pogađaju mlađe i starije dobne skupine.

Najčešće nestreće kod starih ljudi poljavljuju se u kući, među takvim nesraćama najčešći su padovi. Njima pridonosi mnostvo različitih činilaca kao što su oslabljen osjećaj za balans, usporenost u reagiranju poteškoće u predviđanju nesreće i neadekvatan okoliš kojim su stari ljudi izloženi i koji je često osnovni uzrok nesreće (tepisi, namještaj sa oštrim rugovima, stilske kupaonice, nedostatak držača za držanje i sl.)

Stariji ljudi zbog umanjenih senzornih sposobnosti često stradaju kao pješaci u prometnim nesrećama.smatra se naime da opadanje mnogih perceptivnih, senzornih i motornih funkcija u starosti može povečati broj nesreća u prometu. Naprimjer, smanjena vidljivost za vrijeme vožnje noći, smanjena sposobnost akomodacije,ako nakon bljeska fara drugog automobila u noći, smanjena slušna sposobnost, smanjena sposobnost usmjeravanja pažnje i sposobnost kratkotrajne memorije te konačno slabije tj.dulje vrijeme jednostvne iznenadne motorne reakcije, činioci su kojima se prepisuju nesreće starijih vozača.

Karakteristično za prometne nesreće starijih ljudi je to da one nisu toliko opasne kao nesreće mladih. Nesreće starih ljudi su obično nesreće bez ljudskih žrtava.

3. INTELEKTUALNE SPOSOBNOSTI


3.1 Učenje i pamćenje


Pamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Pamćenje je uvelike značajno za čovjeka, za njegov razvoj i njegov identitet. Ono je u uskoj vezi s učenjem, mogli bismo reći da bez njega učenje ne bi imalo smisla jer je pamćenje mjesto na kojem se čuvaju informacije, a ujedno je i proces unutar čovjeka koji obrađuje te informacije. Postoje tri faze pamćenja:

1. Kratkotrajno
2. Dugotrajno

Kratkotrajno pamčenje odnosi se na zamučivanje sadržaja ne toliko važnih da bi bilo potrebno duže zadržavati u svijesti ali potrebnih za neku svakodnevnu aktivnost.

Dugotrajno odnosi se na trajno zapamčivanje bilo namjerno naučenim, bilo slučajno doživljenim sadržaja.

Biološka osnova kratkotrajnog pamćenja su bioelektrički procesi koji ne ostavljaju stalni trag u živčanom sustavu. Kod dugotrajnog pamčenja dolazi do biohemijskih promjena u moždanoj kori. Opadanje sposobnosti pamćenja očituje se kao:

1 .smanjenja sposobnosti usvajanja novih znanja.
2. smanjenju sposobnosti prisjećanja i prepoznavanja ranije naučenih sadržaja.


Kako se mijenja pamćenje u starijoj dobi?

Slabljenje pamćenja se smatra jednim od znakova starenja. No, to slabljenje varira od osobe do osobe. Senzorno pamćenje se relativno dobro odupire starenju, kratkoročno isto tako, no dugoročno pamćenje slabi. Kako godine napreduju, pamćenje novih informacija značajno opada, ali sposobnost da se stariji ljudi prisjete događaja iz dalje prošlosti generalno nije pogođena protokom vremena.

Zašto pamćenje slabi?

Istraživači su ponudili nekoliko hipoteza pri objašnjavanju dobnih razlika u dugoročnom pamćenju:

1. Biološke hipoteze-što osoba više propada fizički, gubici u pamćenju će biti veći. Novija istraživanja sugeriraju da je degeneracija frontalnih režnjeva mozga povezana s opadanjem u epizodičkom pamćenju u starijoj dobi.

2. Hipoteze procesiranja-odnose se na tri koraka potrebna za procesiranje informacija u pamćenju: kodiranje, pohrana i dosjećanje. Starije osobe su manje učinkovite u kodiranju informacija od mlađih. Nisu sklone razmišljati na način da organiziraju materijal kako bi ga lakše upamtili. Također, starije osobe imaju poteškoća pri dosjećanju informacija iz pamćenja.

Učenje definišemo kao proces sticanja novih iskustava, proces koji može biti namjeran kao naprimjer, želimo usvojiti neke nove verbalne sadržaje ili nove vještine i namjeran kada učimo slučajno iz svakodnevnih iskustava.

Često se smatra da stariji ljudi imaju veliki poteškoća u učenju tj.u usvajanju novih saznanja. Učenje kod starijih ljudi može biti uspješno kao i kod maldih ljudi samo je potrebno prilagoditi tempo učenja starijoj dobi.

Kao jedna od općih pojava karakteristična za sve intelektualne procese kod starijih ljudi je usporanje intelektualnih procesa. Intelektualne probleme stariji čovjek može uspješno riješiti ali mu je potrebno više vremena.

Zaboravljanje ranije naučnih sadržaja često se prepisuje starijim ljudima kao jedno od njihovih obilježja. To je jedna pojava koju svatko doživljava bez obzira na dob.

Uzroci zaboravljanja su stvaranje preslabih tragova pamćenja zbog izostanka ponavljanja kao interferencije sa drugim sadržajima. Usvajanje novih znanja na neki način djeluje na brisanje ranijih sadržaja. Ovu pojavu zovemo retroaktivnom inhibicijom.

Najviše zaboravljamo imena ljudi brojeve, datume, neugodne događaje i ono što ne razumijemo te ono što smatramo nevažnim u našim životima. Najmanje zaboravljamo ugodna iskustva ono što nam se čini vrijednim pamćenja ono što često ponavljamo i naše nekadašnje uspjehe. Ovu pojavu nazivamo optimizmom pamćenja.

Sa procesom starenja opada broj živčanih stanica u kori mozga čovjeka što se uzima kao i jedan od bitnih razloga slabljenja intelektualnih funkcija u starosti. Od ostalih razloga spominje se usporenje živčanih procesa u mozgu zbog smanjenene brzine živčanih impulsa i određeni patološki procesi koji nužno ne moraju biti uvjetovani starenjem ali koji se često pojavljuju u toj dobi. No u toku normalnog starenja ove promjene nisu toliko primjetne da bi dovodile do značajnih poteškoća u normalnom životu kod starijih ljudi.

Nadalje, učenje u starijoj dobi podpomaže jedan mehanizam kojeg zovemo proaktivno olakšanje, to je pojava kada stara znanja koja je neko ranije naučio pomažu u sticanju novih. Kod normalnih i zdravih starijih osoba problem učenja novih znanja nisu toliko izražena.


3.2 Inteligencija

Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova, i korištenja znanja za snalaženje u okolini.
Iako se definicije inteligencije razlikuju, teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Smatra se da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem.
Inteligenciju je moguće mjeriti, iako nesavršeno, testovima inteligencije. Iako bi se moglo pomisliti da visoka inteligencija omogućava osobi uspjeh u društvu, mnogi drugi činbenici koji utječu na društveni uspjeh čine predviđanja nepouzdanim.
Mehanizmi pretvaranja intelektualne sposobnosti u društveni uspjeh nisu u potpunosti razjašnjeni. Tako, na primjer, postoji čvrsta veza između uspjeha u osnovnoj školi i inteligencije, ali nakon toga nije više moguće predvidjeti uspjeh pojedinaca na temelju inteligencije.
Postoji nekoliko činilaca o kojima ovise intelektualne sposobnosti i stupanj njihovog opadanja sa starošću to su:

1. Vrsta intelektualne sposobnosti napr.verbalne sposobnosti mogu sa starenjem čak i rasti dok napr. Sposobnosti pamćenja i logičnog zaključivanja nakon 50-tih godina polako i opadaju.
2. Stupanj prijašnje razvijenosti intelektualnih sposobnosti također je od velikog utjecaja na njihovo opadanje u starosti. Inteligencija može biti u starosti i dalje sačuvana iako je ona u mladosti bila bolje razvijena.
3. intezitet mentalnih aktivnosti u starosti i tokom cijeloga života od velikog je značaja za očuvanje intelektualnih sposobnosti u starosti. Mentalne aktivnosti čuvaju mentalne sposobnosti od propadanja u smislu ako ih se dovoljno ne koristi tada brže propadaju. Ta činjenica može poslužiti i za unaprađenje intelektualnih sposobnosti starijih ljudi putem organiziranja raznih oblika edukacije i drugih mentalnih aktivnosti za starije ljude.


3.3 Kreativnost


Kreativnost je povezana sa intelektualnim osobinama pojedinca, njegovim znanjima i vještinama, te s načinom na koji je njegovo znanje struktuirano i kako se ono koristi. Istraživanja pokazuju da se ljudi mogu naučiti kreativnom mišljenju, što može biti povezano s uklanjanjem prepreka kreativnom mišljenju, kao što su npr. različiti oblici misaonih stereotipa, kao i s usvajanjem kreativnih heurističkih tehnika, kao što su npr. analiza slučaja i istraživanje analogija kad se odnose na izuzetke iz uobičajenih pravila, zatim strukturiranjem poznatih ideja i znanja tako da izgledaju strane ili neobične.

Ispitivanje utjecaja starenja na osjetne, motorne i intelektualne sposobnosti često nam ne daju odgovor na pitanje koliki je općeniti utjecaj starenja na razna postignuća koja o ovim sposobnostima ovise. Potrebno je naime razlikovati između određenih sposobnosti koje predstavljaju potencijal za postizanje raznih postignuća u životu, i stvarnih postignuća koja osim o sposobnostima ovise i o mnogim drugim činiocima kao što su objektivne okolnosti, zdravstveno stanje, interesi, stavovi, stupanj motivacije, crte ličnosti i dr.
Prvi sistematski prikaz utjecaja starenja na postignuća dao je H.C.Lehman koji je 30-tih godina ovog stoljeća započeo istraživanja o povezanosti dobi i značajnih dostignuća u raznim djelatnostima. Lehman je napravio tablice dobi iz kojih se vidi u kojim su godinama poznati pojedinci učinili nešto značajno u području umjetnosti znanosti, literature, tehnologije i sl. ili pak postali poznati kao glumci, političari, državnici, vojskovođe i dr. Na temelju tih podataka utvrdio je koja vrsta postignuća je vezana uz određene dobne skupine. Tako na primjer utvđeno su najveća postignuća iz područaja hemije ostvarena kod hemičara u dobi od 30-34 godine.

Na nekim drugim područijima napr.u filozofiji najproduktivnije razodoblje bio je period od 35-39 godina, a u poeziji period od 25-29 godina, najbolji bestseleri nastali su u dobi od 40-44 godine, najbolje tragedije i komedije od 35-39 godina.

Očito je da se najveća postignuća postižu u mlađoj i srednjoj dobi i da sa starenjem njihov broj opada. To naravno ne znači da se značajna postignuća ne ostvaruju i od strane pojedinaca i u starijoj dobi već samo to da u toj dobi značajno manji broj pojedinaca ostvaruje određena dostignuća.

Zbog čega broj postignuća opada sa starenjem. Najčešći činioci koji se spominju kao razlozi manjeg broja postignuća u starosti su:

• opadanje psihičke vitalosti i energije;
• opadanje senzomotornih kapaciteta;
• lošije fizičko i duševno zdravlje;
• osiromašenje mašte;
• opadanje brzine mentalnih procesa;
• smanjeno vrijeme posvećeno kreativnom radu;
• nedostatak nagrada i manji interes za nagrade.

Neki od ovih činilaca u vezi su sa subjektivnim promjenama koje se u individualnim sposobnostima mjenjaju sa starošću a drugi sa objektivnim promjenama koje smanjuju motivaciju starijeg čovjeka za bavljenje onim aktivnostima kojima su usmjereni mladi ljudi sa ciljem postizavanja društvenog priznanja.


3.4 Mudrost


Zbog čega postoji mišljenje da mudrost raste s dobi?

Meacham (1990) smatra da jepovezivanje mudrosti sa starijom dobi u prvom redu posljedica želje mladih da je pripišu starijim osobama (opisana istraživanja Clayton i Birren (1980) i Holliday i Chandler (1986). Mlade odrasle osobe postaju svjesne poteškoća i odgovornosti povezanih sa zadacima odrasle dobi. One trebaju donijeti značajne i nepovratne odluke s obzirom na svoje mjesto u društvu i odnose s drugim ljudima. U isto vrijeme svjesne su i nedostataka na području znanja i iskustva koje bi im trebalo omogučiti da donesu dobru odluku i da budu sigurni da će u budučnosti u
njihovim životima prevladati uspjeh, zadovoljstvo i ljubav. U prisutnosti takve neizvjesnosti, za mlade odrasle osobe utješno je i neophodno vjerovati da su stariji ljudi, koji su u poziciji moči, zaista učili iz iskustva, da vide stvari u širem kontekstu, upotrebljavaju zdrav razum, da vide samu bît situacije, da su moralni i u njih se može imati pouzdanja, ukratko, da su starije osobe mudre. Stvar nije u tome da li starije osobe imaju takve atribute, več da je razumno da mlađe osobe imaju potrebu vjerovati i imati povjerenja u starije osobe, posebno u one koje su u poziciji moči u društvu i kojima se mlađe osobe mogu obratiti za savjet.

S druge strane treba naglasiti da i starije osobe imaju potrebu podržavanja tradicionalnog gledišta da se mudrost povećava s godinama. U društvu u kojem biti star predstavlja rizik gubljenja kontrole nad životnim resursima, gubljenja moći, ugleda i statusa, razumna je želja vjerovati da postoji određena posebna kvaliteta koja se stiće tokom života i ne može biti oduzeta od strane mlađih ljudi. Te posebne kvalitete ne mogu se steći ni na jedan drugi način nego životom koji traje šest, sedam dekada. Ako bi se postojanje tih kvaliteta priznalo i mlađim osobama to bi značilo odbacivanje posebnih kvaliteta do kojih se može doći samo starenjem.

Mudrost se može definirati kao izniman uvid u ljudski razvoj i pitanja života, što uključuje i vrlo dobre prosudbe, savjete i komentare. Također, mudrost se može promatrati kao odraz pozitivnih dobitaka u kulturno utemeljenim kognitivnim pragmatikama; odnosno smislenom korištenju kognitivnih vještina i to unatoč više fiziološki kontroliranim gubicima kognitivne mehanike.

Postoji šest faktora na temelju kojih ljudi konceptualiziraju mudrost, a to su:

• sposobnost rezoniranja,
• oštroumnost,
• usvajanje ideja i učenje iz okoline,
• prosuđivanje,
• posebno oštra svjesnost,
• percepcija i uvid.

Proučavanje mudrosti predstavlja novi smjer za otkrivanje sposobnosti koje se mogu razvijati tijekom cijelog života i to u isto vrijeme kada fluidne sposobnosti mogu slabjeti


4. EMOCIJE

Promjene mentalnih funkcija u starijih osoba više su istražene a, stoga i bolje poznate od onih koje se javljaju u emocijama i motivaciji. O karakteristikama čuvstava u knjizi ljudi treće životne dobi- Pečjak. V, između ostalog, navodi “...da se intenzitet emocija u jednakim situacijama sa starenjem smanjuje, što je u skladu s aktivističkom teorijom emocija, prema kojoj su emocije to intenzivnije što je organizam aktivniji” (str. 186).
U ovoj se dobi javlja i osjećaj osamljenosti (gubitak bračnog partnera, prijatelja), te tjeskobe i strah od budućnosti i blizine smrti.
S produljenjem životnog vijeka raste udjel starijeg stanovništva, kao i zahtjevi za podizanjem kvalitete življenja u poznim godinama. Uz to, kao da je prosječna životna granica od 75 godina još uvijek prekratko vrijeme, jer se napori znanstvenika sve više usmjeravaju na različite postupke produljenja života na razini gena i hromosoma. Ne treba zaboraviti i postupak kloniranja jer, čini se, nekima nije dovoljan samo jedan život. Međutim, dok istraživanja ne pokažu što doista znanost tu može napraviti, važno je i potrebno učiniti što više ovdje i sada kako bi starost, kao i druga životna razdoblja, imala, ako ne više a ono barem podjednak broj dobrih i loših strana.
Jedan od načina zasigurno je i promjena slike koju je društvo stvorilo o ovom periodu čovjekova života. Ako stariji ljudi na starost počnu gledati pozitivnije, a i njihova okolina postane njima naklonjenija, otvorit će se mnoga vrata za nova iskustva.
Naravno, u skladu sa željama i, što je još važnije, mogućnostima pojedinaca. Dobar primjer tome su sveučilišta za ljude treće dobi, tečajevi stranih jezika za umirovljenike, turistička putovanja itd. Veći interes znanstvenika i praktičara, posebno pripadnika pomagačkih struka, također može pridonijeti da i u ovom razdoblju života svaki pojedinac u što većoj mjeri pronađe sreću i smisao svoga življenja.
Depresija je u pravilu češća u starijih ljudi, ali se obično radi o blažem obliku. Učestalost depresije povećava se s dobi kao i učestalost suicida. Depresija se često pojavljuje uz demenciju, zbog infarkta ili inzulta na mozgu. Novija istraživanja pokazuju da najmanje trećina stanovnika domova umirovljenika imaju psihičke tegobe, pri čemu su najčešće depresivne slike.
Mogući uzroci pojave depresivnih stanja u starijoj životnoj dobi su:
• osamljenost,
• otuđenost,
• nezadovoljstvo odlaskom u mirovinu,
• gubitak partnera,
• odlazak djece,
• smanjenje potreba i motivacije.


Ako je potrebno provesti terapiju, naglasak se stavlja na održavanje samopoštovanja, organizaciju slobodnog vremena i kvalitetnih sadržaja te pronalaženje aktivnosti koje prema preostalim sposobnostima čovjek može obavljati. Za neke od takvih aktivnosti danas se u svijetu organiziraju i dnevne bolnice.
Mnogi od nas poznaju ljude u kojima odlazak u mirovinu izaziva zabrinutost i tjeskobu jer je današnja generacija umirovljenika suočena s nizom problema pogotovo onih financijske prirode. Osim smanjenih prihoda, ograničene društvene aktivnosti i manjih kontakata s okolinom, pojavljuju se i brojne druge narcističke povrede, jer osoba koja nije u radnom odnosu nije toliko tražena kao prije te odlaskom u mirovinu gubi na važnosti. Svi ti čimbenici dovode do povećane psihičke osjetljivosti.
Najčešći izvori opasnosti za psihičko zdravlje su i velika pasivnost i povlačenje jer vode u osamljenost koja je danas jedan od glavnih problema u starijoj dobi. Većina starijih ljudi žali za prošlošću, osjeća da više nema što očekivati od budućnosti, pojavljuju se sumnja, neodlučnost, strah, ponekad i zablude mišljenja, pogrešna tumačenja opažanja i iluzije. U toj dobi čest je multimorbiditet . Iako pojedini poremećaji ne moraju imati invalidizirajući karakter, hronične bolesti i ograničenja svakako sprečavaju ispunjenje želja.
Biti umirovljenik nova je uloga na koju se treba priviknuti i koju treba prihvatiti, jer život umirovljenika traži novu organizaciju vremena. Priprema za umirovljenje trebala bi se sastojati od redefiniranja odnosa prema partneru, prihvaćanje novih međugeneracijskih odnosa (unuci), odnos prema profesiji, revidiranje dosadašnjih i traženje novih interesa, odnos prema vlastitom identitetu i prema financijskomaterijalnoj sigurnosti. Potrebno je pronaći novi identitet u kojem ima mjesta za samopoštovanje i aktivnost. Osobito je važno uspostavljati nove odnose, preuzeti nove uloge kao npr. ulogu djeda i bake koja pruža ponovni doživljaj mladosti i ispunjava veseljem i osjećajem korisnosti. Na taj način može se očuvati i razvijati volja za životom. Umirovljenici mogu znatno pridonijeti vlastitoj obitelji i društvu, zato ih treba na odgovarajući način povezati i dati smisao njihovim aktivnostima.


REAKCIJE NA PSIHIČKE PROMJENE I STARAČKU DOB

Promjena motivacije za većinu aktivnosti kojom se čovjek bavio u periodu aktivne profesionalne djelatnosti jedna je od suštinskih psihičkih promjena kod starih ljudi koja iz osnove mjenja manifestnu sliku ponašanja, pa time i predstavu koju imamo o mentalnim procesima kod većine osoba u ovom životnom periodu. Danas se navodi veći broj tipičnih rekacija na starenje i starost. Među njima najviše se navodi da pet takvih ključnih reakcija a to su:

1. Konstruktivni stav prema životu zrelih osoba. Obićno se osobe iz ove grupe opisuju kao stabilne, sposobne za uspostavljanje toplih odnosa sa drugim ljudima, uživaju u životu, imaju smisla za humor, svjesne su svojih nedostataka, vrjednosti u budućnosti. Preduslov za ovako pozitivno rekacije su uglavnom sređeno djetinjstvo, stabilan brak, uspješna profesionalna karijera, odsustvo financijskih teškoća i napredovanje na osnovu sopstvenih sposobnosti,

2. Zavisnost: Osobine iz ove grupe u materijalnom i emocionalnom pogledu oslanjanja na druge. Ovakve osobe su obićno neambiciozne, rado odlaže u penziju, sve manje žele da preuzimaju odgovornost i često vole da žive izvan svojih mogućnosti, često su i submisive.

3. Odbrambeni stav. Ova grupa starijih i starih može biti naglašenija suzdržana i kontrolisana, koje mogu biti vezane i za navike. Rad im često služi kao odbrana od suočavanja sa starošću i teškoćama koje starost nosi. Često su zatvoreni i nerado se poveravaju, naročito kada je reč o porodici i psihosocijalnim odnosima. Takođe, nektirički često starost i smrt ignorišu kao problem. Razmišljanje o tim problemima uglavnom potiskuju drugom aktivnošću. U njihovoj životnoj historiji ovih osoba iz ove grupe nalaze se česti profesionalni padovi u karijeri, a i drugi neuspjesi. Prema mladima mogu da dominiraju zavist i neprijateljsko raspoloženje.

4. Rezigrirani tip- Osnovna karakteristika je mržnja prema samom sebi.


Da li se može utjecati na starost?

Neki znanstvenici tvrde da se kvaliteta života starijih ljudi neće značajnije popraviti sve dok se ne počne tretirati sam mehanizam starenja, umjesto ublažavanja njegovih simptoma, što je trenutna praksa. Do prije samo nekoliko godina nije postojao značajniji interes za istraživanje procesa starenja, a jedan od razloga je bio taj što niko nije vjerovao da je moguće boriti se protiv starenja. No, stvari se polako mijenjaju.
Genetičke studije pokazuju da ne postoji jedan određeni gen odgovoran za starenje, nego se radi o kombinaciji djelovanja više zasebnih dijelova našeg genoma. Na primjer, smanjimo li količinu hrane koju dajemo životinjama, one će živjeti dulje. U laboratorijskim eksperimentima, štakori koji su dobivali manje hrane bili su boljeg mentalnog stanja, obolijevali su u kasnijoj životnoj dobi, i u manjem su omjeru patili od ozbiljnih bolesti. Njihov životni vijek produžio se za minimalno 15, do čak 30%. Vjeruje se da smanjeni unos kalorija u organizmu uzrokuje promjenu stanja, od normalnog, do stanja u kojem se rast i starenje usporavaju.
Kada bi se životinje vratile na normalni režim prehrane, i starenje njihovog organizma. Većina znanstvenika smatra kako je razmišljanje o zaustavljanju procesa starenja trenutno ipak "pomalo luckasto", ali tu ideju ne odbacuje u potpunosti: slažu se s De Greyom da je moguće utjecati na mehanizme starenja. Postizanje prosječnog životnog vijeka od 100 ili više godina sastoji se u održavanju kvalitete života: vodimo li brigu o svom tijelu, hranimo li se pravilno, izbjegavamo li pušenje, povećat ćemo vjerojatnost da i sami jednog dana doživimo stotu godinu.

ZAKLJUČAK


„ Dodati život godinama“ to je parola gerentologa. Jedino su godine kao mjerna jedinica vremena, a drugo je život!.“

Iako smo već vidjeli i uočili da je starost neizbježna a samim tim i psihičke promjene koje dolaze sa tom dobi, moramo imati u vidu da prosjećno opadanje sposobnosti starijih ljudi sa starenjem ne mora imati nikakvog utjecaja na njihov normalni svakodnevni život. Tako mnogi stariji ljudi iako imaju manje razvijene neke sposobnosti, još uvijek mogu obavljati svakodnevne aktivnosti sa preostalim sposobnostima. U pitanju je smisao, sadržaj i cilj u ljudskom životu i svaki taj period ima svoje čari pa tako i starost.
Dr.E.N. Gruber
„Jedno sam se vrijeme pitao koja je vrijednost starenja i starosti. Više ne. Ne želim propustiti svoju starost ništa više nego što bih volio da sam preskočio djetinjstvo i adolescenciju.“
Kakav ću biti star, ako mogu birati?
Odgovor: u velikoj mjeri ovisi o tomu kakav sam sada. Jer, starenje je proces samopotvrđivanja koji se samo nadovezuje na naš prijašnji život.

LITERATURA:


1. Prof. Dr . Vahid Kljajić ( akademska 2007/2008) , Socijalna gerontologija

2. Pečjak, V. (2001.) Psihologija treće životne dobi, Prosvjeta, Zagreb

3. Ivan Furlan (1988.) Čovjekov psihički razvoj , Školska knjiga, Zagreb,

4. Internet stranice:
www.munjiza.com/edukacije/dokumenti/
www. zdrav-zivot.com.hr.
www.portal.luderberg .hr.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

Seminarski i Diplomski Rad

 preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi