POCETNA STRANA

Seminarski i Diplomski Rad
 
SEMINARSKI RAD IZ MEDICINE
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ MEDICINE
Gledaj Filmove Online  

HALUCINOGENE DROGE

U današnje vrijeme čovjek živi brzo. Neprestano je izložen stresu pa bijeg iz svakodnevnice pronalazi u opuštanju na razne načine. Jedan od načina je uzimanje raznih opojnih sredstava. Drogu definiramo kao bilo koju kemijsku supstancu koja prilikom unošenja u ljudski organizam mijenja prirodni tok funkcioniranja ljudskog tijela i psihe. U svom radu opširnije ću predstaviti podjelu droge. Saznat ćemo nešto više o njenom utjecaju na čovjeka. Njeno uzimanje izaziva ovisnost, tj. psihološku ili tjelesnu potrebu za nastavljanjem uzimanja psihoaktivnih tvari. Danas i najmlađi naraštaji lako dolaze do nje. Zbog nedovoljne zainteresiranosti i edukacije narkomanija je u porastu u cijelom svijetu.


2. PODJELA I DJELOVANJE DROGE


Droge dijelimo na nekoliko grupa:
- Legalne droge: alkohol, cigarete, ljepila
- Lijekovi: različite vrste lijekova do kojih se dolazi bez posebnih procedura, lijekovi koji su klasificirani kao opojne droge i koje se koriste u medicini
- Ilegalne droge: materije čija je proizvodnja van zakonski definiranih okvira nelegalno

Prema načinu djelovanja na svijest imamo osnovne grupe droga:
- Depresivi
- Simulansi
- Halucinogene droge


3. HALUCINOGENE DROGE


“Bila jednom davno tri putnika. Jedan je bio alkoholičar, drugi ovisnik o pušenju opijuma, a treći je bio hašoman. Jedne noći stigoše oni pred zidine perzijskog grada Isfahana. Bilo je, međutim, kasno, gradska su vrata već bila zatvorena, a naši putnici umorni. Kako da uđu u grad? Alkoholičar predloži da zajednički razbiju vrata i tako uđu u grad. Opioman je smatrao da je bolje da mirno legnu pred vrata i zaspu do jutra, kad će se gradska vrata otvoriti. A treći, poštovalac hašiša, gledao ih je u čudu. Nije mogao razumjeti čemu razbiti vrata ili spavati napolju, kad postoji lakše i jednostavnije rješenje, provući se u grad kroz ključanicu....” — Stara perzijska priča

Halucinogene drogeOva stara priča objašnjava nam da su se ljudi još u pradavna vremena susrela s psihotropnim tvarima koje nazivamo psihozomimetici ili halucinogeni. Oni nisu lijekovi, mada su neki od njih sintetizirani da bi bili lijekovi ili su se pokušali rabiti u službenoj farmakoterapiji. Danas su to uglavnom ilegalna sredstva ovisnosti, ali se rabe i u eksperimentalnoj farmakologiji.
Od šezdesetih godina 20. stoljeća halucinogenim drogama eksperimentirali su milijuni mladih ljudi pretežno u zapadnim zemljama, oponašajući rock zvijezde, za koje se znalo da uzimaju halucinogene, i stvarajući supkulturu psihodeličara, s vlastitom životnom filozofijom, stilom življenja, umjetničkog izražavanja, pa i sa zajedničkim političkim, pacifističkim, istupanjima - Hippie pokret. Sigurno je da je povećanom interesu za halucinogene droge pridonijelo otkriće djelovanja LSD. Pri tom se često zaboravlja da upotreba halucinogenih sredstava biljnog porijekla seže u daleku prošlost i da je u prahistoriji bila vezana za religijske obrede. Postoji mišljenje da su se prve predodžbe i slike o postojanju božanstava i natprirodnih sila pojavile kao posljedice fiziološkog učinka takvog bilja. Tek je moderni, civilizirani čovjek neobična svojstva obožavanih biljaka pripisao učinku sasvim određenih kemijskih sastojaka.
Pionir na području istraživanja halucinogena bio je berlinski psihofarmakolog Louis Lewin (1850-1929), koji je prvi te tvari, pod nazivom fantastici, svrstao u posebnu farmakološku skupinu, razlikujući ih od ostalih psihoaktivnih sredstava (narkotika, psihostimulansa). Lewin je fantastike definirao kao "tvari koje uzrokuju cerebralnu ekscitaciju u obliku halucinacija, iluzija i vizija iza kojih slijedi nesvjestica ili drugi simptomi izmijenjene funkcije mozga." Osim tog prvog naziva, u literaturi za tu skupinu droga nailazimo i na mnoga druga imena: delirogeni, depersonalizanti, eidetici, onirogeni, psihodelici, psihotici i shizogeni. U Americi je za te droge još i danas najrašireniji termin psihodelici, koji je 1957. uveo u upotrebu Humphry Osmond, neuropsihijatar iz Princetona. U većini drugih zemalja, a i u nas, prevladao je naziv halucinogeni.
Zašto ih nazivamo i psihozomimetici? Jer oni kod konzumenta izazivaju simptome shizofrenije tj. psihoze. Dakle oni imitiraju psihozu pa otuda i takav naziv, psihozomimetici. Osobe pod utjecajem tih tvari vide, čuju i osjećaju nepostojeće. Takve droge razaraju nazore o sebi samima i svojoj okolini. Halucinacije mogu biti popraćene strahom, tjeskobom i zastrašujućim mislima. Istraživanja na životinjama ne mogu dati rezultate o subjektivnim doživljajima. Na ljudima je, dakako, izvođenje eksperimenata ograničeno, a za mnoge tvari i zabranjeno. Pokusima se utvrdilo da su reakcije ispitanika podvrgnutih istoj seriji eksperimenata, redovito veoma raznolike i individualne. Tako se došlo do spoznaje da izazvani simptomi i promjene u ponašanju ne moraju biti toliko specifični za upotrebljenu tvar, koliko su odraz same ličnosti onoga koji je konzumira. Što je osoba jednostavnija, neiskusnija i ograničenja, djelovanje će biti žešće.

U psihozomimetička (halucinogena) sredstva ovisnosti spadaju:

LSD - dietilamin lizerginske kiseline (trip, acid)
THC - tetrahidrokanabinol (aktivna tvar u marihuani)
PCP - fenciklidin (anđeoski prah)
STP - 4-metil-2,5-dimetoksimetilpentilamin
Meskalin - aktivna tvar meksičkog kaktusa pejotla
Psilocibin - aktivna tvar meksičke gljive teonanakatl
Bufotenin - aktivna tvar iz sluzi nekih žaba
Ibogain - aktivna tvar iz afričke biljke Tabernanthe Iboga
Skopolamin - aktivna tvar u biljci Datura stramonii

Halucinogena sredstvaČesto se smatra da halucinogena sredstva produženom upotrebom obavezno uzrokuju pojavu ovisnosti. Međutim, te droge u pravilu ne uzrokuju fizičku ovisnost, do koje inače dovode narkotici, neki lijekovi, alkohol, pa i duhan. Nagli prekid uzimanja nekog halucinogenog sredstva ne uzrokuje teške sindrome apstinencije kao što je to slučaj kod heroina, morfina ili barbiturata. Ipak, halucinogene droge vrlo su toksične za organizam i predstavljaju veliku opasnost za zdravlje, već će jednokratnom upotrebom izazvati neugodnosti i nesreće, a pri duljoj upotrebi trajno oštetiti živčani sistem. Treba, međutim, istaći da gotovo i nisu registrirani smrtni slučajevi koji bi bili direktno izazvani previsokom dozom neke od halucinogenih supstancija (za razliku od npr. heroina).
Mehanizam tih tvari na čovjeka nije do kraja znanstveno objašnjen. Pretpostavlja se da se efekti halucinogena temelje na sličnosti strukture tih spojeva s nekim neurotransmitorima. Veći dio halucinogenih spojeva derivati su triptamina i sadrže u molekuli indolski prsten (LSD, psilocibin, bufotenin, ibogain). Ti su spojevi strukturno povezani sa serotoninom. Poznato je da su kolebanja u koncentraciji serotonina u određenim djelovima mozga povezana sa snovima, a i to da kod nekih duševnih bolesnika koji pate od halucinacija nastupaju smetnje u metabolizmu serotonina. Smatra se da triptaminski halucinogeni zbog srodnosti strukture stupaju u biokemijske reakcije namjesto serotonina i time utječu na procese u živčanom sistemu, izazivajući poremetnje psihičkih funkcija.
Kanabis je jedan od najstarijih lijekova u povijesti, a hašiš se i danas zadržao kao tradicionalni pučki opći lijek na Istoku, posebno u Indiji. I u moderno vrijeme (oko šezdesetih godina 20. stoljeća) istraživanje ovih spojeva u terapijske svrhe doživjelo je svoje uspone i osporavanja. Dodajmo, da su policijske, obavještajne i vojne službe nekoliko zemalja pokušavale iskoristiti sintetske halucinogene kao tajno sredstvo koje bi im poslužilo u kontraobavještajne i ratno-obrambene svrhe. Proučavali su se postupci kojima bi se uz pomoć droga iz te skupine mogle izazvati promjene u ponašanju i time postići "pranje mozga" koje bi protivnika učinilo apatičnim i podložnim sugestijama. Kod supstancija koje djeluju u vrlo malim dozama (LSD) istraživale su se i mogućnosti masovnih trovanja i obrane od njih.

3.1. LSD

LSD (lizergid ili dietilamid lizerginske kiseline) nije prirodni derivat, ali su srodni amidi lizerginske kiseline, tzv. ergot-alkaloidi, prisutni u raženoj glavici (Claviceps purpurea), gljivici koja živi kao nametnik na raži. Trajni stadij ovog parazita zove se sklerocij, a njegov sastavni dio je lizerginska kiselina, koja je po svojim farmakološkim svojstvima srodna adrenalinu, meskalinu i amfetaminu.
Za povijest modernih halucinogena 16. travanj 1943. bio je važan datum. Tog je dana Albert Hofmann iz Basela u Švicarskoj, pošao kući iz svojeg laboratorija ranije nego obično, jer je odjednom počeo osjećati vrtoglavicu i neki čudan nemir. Došavši kući legao je i utonuo u neobičnu omamljenost, u kojoj je gledao fantastične slike, sa kaleidoskopskom igrom boja. Zaključio je da je tog dana nehotično došao u dodir s spojem kojeg je još 1938. sintetizirao uvodeći dietilaminsku grupu u molekulu lizerginske kiseline. Kako sintetizirani spoj nije dao očekivane rezultate na pokusnim životinjama, zanimljivim za medicinsku primjenu, Hofmann je supstanciju spremio i nakon pet godina otkrio njeno djelovanje. Idućeg jutra je ponovio pokus na sebi. S dozom od četvrtine miligrama očekujući da je to dovoljno malo, premašio je djelatnu dozu čak pet puta. Djelovanje je bilo daleko jače. U susjedi koja mu je donijela mlijeko (popio ga je te večeri dvije litre) vidio je zlu, podmuklu i nakaznu vješticu. Osjećao je da mu je neki demon zaposjeo tijelo, osjetila i duh. Uzaludno je skakao i vikao da ga se oslobodi. Osjećao je da se nalazi izvan vlastitog tijela i da sam sebe promatra izvana. Laboratorij Alberta Hofmanna postao je jedini legalni proizvođač LSD-a u svijetu, tvari za koje se vjerovalo da će pomoći u liječenju psihičkih poremećaja. Taj laboratorij je izrastao u veliku farmaceutsku kompaniju Sandoz, danas globalni farmaceutski div - Novartis!

3.1.1. DJELOVANJE

Rezultati pokusa što ih je na sebi izveo i opisao Albert Hofmann odgovaraju i danas onome što se zna o djelovanju LSD. Oralno uzeta doza iznad 0,05 mg počinje djelovati poslije 30-45 minuta. Djelovanje traje većinom 10-15 sati, a i duže ako je uzeta veća doza. Međutim, povišene doze često samo pojačavaju efekt, a ne produžuju ga. Može se reći kao i kod većine droga da je brzina djelovanja ovisna o načinu primjene, količini i individualnoj osjetljivosti. Procijenjeno je da količina koja je sedamdesetmilijunti dio čovjekove težine može izazvati halucinogeni učinak. Polovica doze izluči se iz organizma nakon otprilike 35 minuta, a nakon dva sata droga ostaje u organizmu samo u tragovima, no djelovanje može potrajati navedenih 10-15 sati. Ono što je znanstvenike najviše iznenadilo prilikom objašnjenja djelovanja LSD je činjenica da tako mikroskopski malena količina može u tolikoj mjeri utjecati na duševno stanje čovjeka jer on praktički nestane iz mozga prije nego nastupe znakovi pravog halucinogenog efekta.

3.1.2. RAZINA DJELOVANJA I AKUTNI UČINAK

LSD djeluje na određene regije mozga: na limbički sustav, bazalne ganglije, retikularne formacije i središta autonomnog živčanog sustava. Zbog djelovanja na limbičku regiju može se javiti amnezija (gubitak pamćenja) nakon uzimanja droge
Apsorpcija LSD je vrlo brza jer on lako prelazi krvno-moždanu barijeru i dolazi do neurona. To prvobitno stanje naziva se "trip", a traje nekoliko sati. U početku dominiraju simptomi ekscitacije (podraživanja) autonomnog živčanog sustava: lupanje srca, vrtoglavica, povišeni krvni tlak, proširene zjenice i slično. Poremećena je percepcija. Vizualne slike su brojne, žive i vizualne. Čuje se šaputanje i vikanje, a promijenjeni su i osjeti mirisa i okusa. Osoba ima dojam opijenosti, lebđenja te tone u jedan maštovit, nestvaran i iskrivljen svijet. Vrijeme joj prolazi ili jako brzo ili jako sporo. Javlja se dezorijentiranost, a često onaj tko je uzeo tu drogu ima osjećaj da je jako malen ili pak jako velik i snažan. Tako se znalo dogoditi da su neki stali pred jureći auto misleći da ga mogu zaustaviti, ili su imali dojam da mogu letjeti pa se bacali kroz prozor. Uočljiva je pojava nagle promjene raspoloženja: ljubavi-mržnje, straha (paranoja), opuštanja, depresije, razdraganosti i sl. Mijenjaju se stavovi o moralu, vrijednostima, dolazi do depersonalizacije, pokušaja samoubojstva i ubojstva. Ne vraćaju se uvijek svi eksperimentatori s LSD-om poslije "tripa" (putovanja) u normalno stanje. Neki su uvijek ostali s one strane granice koja normalna stanja dijeli od psihotičnih. Akutni učinak halucinogenih droga liječi se diazepamom ili klorpromazinom.

3.1.3. KRONIČNI UČINAK

Komplikacije koje se javljaju zbog duljeg uzimanja droge jesu kronična intoksikacija i toksična psihoza zvana farmakopsihoza. Takvi bolesnici su paranoidni, a haluciniranje je slično kao kod shizofreničara. Osoba je često zbunjena, u panici, depresiji. Uočljiva je antisocijalizacija. Kronični ovisnik ostavlja obitelj, prijatelje, posao. U otprilike 5 posto slučajeva javlja se "flash-back" ili "eho"-fenomen, tj. mogućnost pojave simptoma droge spontano, nekoliko tjedana ili mjeseci nakon zadnjeg uzimanja droge. Taj efekt može biti i induciran alkoholom, drugom drogom, stresom ili injekcijom. Od halucinogene droge mogu nastati kromosomski poremećaji i teratogenost (malformacija potomstva).

3.1.4. PROIZVODNJA I PREPRODAJA

LSD se najčešće proizvodi u obliku praška ili tekućine, te se oblikuje kao tablete i kapsule ili kao tekućina. Bez boje je, mirisa i okusa tako da ga je teško otkriti i kvalitativno dokazati. U slengu se najčešće naziva "acid" ili "kiselina". Često se prodaje nakapan na kocku šećera, tekstil ili na papiru za upijanje masnoće. Može se držati u ispražnjenim kapsulama antibiotika ili vitamina. Moguće je izmiješati LSD s ljepilom na omotnici ili na poleđini poštanske marke. Dovoljno je žvakati takvu marku desetak minuta da djelovanje droge počne. To je način da se droga prenese preko granica ili ubaci poštom u zatvor.


3.2. TETRAHIDROKANABINOL (THC)

Konoplja potječe iz Starog svijeta, a već je u 16. stoljeću bila prenijeta u Zemlje zapadne hemisfere. Danas je ta kultura rasprostranjena po svim nastanjenim dijelovima globusa. Nije se lako snaći u obilju naziva psihoaktivnih produkata od konoplje, za koje je u stručnoj literaturi usvojen zajednički naziv kanabis, prema nazivu za konoplju, Cannabis sativa varieteta indica. Tetrahidrokanabinol (THC) je najvažnija aktivna tvar u konoplji, a različiti pripravci sadrže različite postotne udjele ove supstancije, ovisno o dijelu biljke, podneblju gdje je rasla i vremenu kada je ubrana. Drogu koju u zapadnom svijetu zovu po meksičkom imenu marihuana (Rastafarijanci je nazivaju ganja-gandža) sačinjavaju vršci i listovi većinom ženske biljke u cvatu ili poslije cvatnje, koji su bogati opojnom smolom karakteristična mirisa. Hašiš (ili u Indiji charas) oko deset je puta jači od marihuane i sastoji se uglavnom samo od mehanički izdvojene konopljine smole. Osušeni pripravci kanabisa puše se ili uzimaju oralno u obliku različitih jela i napitaka.
U Nizozemskoj je u prometu posebna vrsta kanabisa koja se naziva "skunk" i sadržava vrlo visoke koncentracije THC-a.


3.2.1. DJELOVANJE

Treba naglasiti da je kanabis najblaže i najslabije halucinogeno sredstvo (neki autori ga uopće ne ubrajaju u tu skupinu halucinogenih tvari).U malim dozama, THC, djelatna supstancija kanabisa, uzrokuje tek lagani osjećaj ugode, a samo ako je u organizam ušao u većoj količini (u obliku hašiša) dovodi do efekta sličnog drugim "pravim" halucinogenima. Unatoč tome, THC, u strukturi nema nikakve srodnosti s drugim karakterističnim halucinogenim spojevima (s LSD, meskalinom, psilocibinom, STP).

3.2.2. MEDICINSKA PRIMJENA KANABISA

U 19. stoljeću kanabis je u zapadnim zemljama služio kao priznati lijek. Upotrebljavao se kao opće sredstvo za smirivanje, protiv bolova i grčeva, kod epilepsije, amenoreje (izostanak menstruacije kod žene koja nije trudna), za smirenje kašlja i posebno kao lijek kod migrene. Tadašnji medicinski izvještaji nigdje ne spominju eventualnu toksičnost kanabisa, a nije uočeno ni razvijanje tolerancije kod produžene uporabe. Početkom 20. stoljeća terapijska se primjena kanabisa postepeno napušta., najviše zbog neujednačene fiziološke jakosti droge, zbog netopljivosti smole koja sadrži djelatne sastojke, a zatim i zbog naglog porasta upotrebe morfina, aspirina i barbiturata. Tako se znanstvena medicina praktički odrekla upotrebe te droge još i prije nego se počelo vjerovati u njezina toksikomanogena svojstva. Kao rezultat opće hajke na kanabis četrdesetih godina, droga je izbačena iz farmakopeje većine zemalja. U novije vrijeme ponovo se u ponekim zemljama liberaliziraju zakoni i dopušta primjena kanabisa u određenim slučajevima, pogotovo kao lijeka od glaukoma, jer kanabis smanjuje pritisak na očne živce i time usporava nastupanje sljepila, te uz citostatike kod liječenja raka. Vrše se i istraživanja i sinteze novih spojeva sličnih THC, u pokušaju otkrivanja novih, aktivnijih lijekova. Tako je 1981. u Kanadi odobrena za bolesnike od raka upotreba sintetskog preparata nabilona, s molekulom vrlo srodnom THC-u. U Velikoj Britaniji se vrše brojna istraživanja jer je primjećeno da THC može pomoći kod oboljelih od multiple skleroze!

3.3. FENCIKLIDIN (PCP ILI "ANĐEOSKI PRAH")

Fenciklidin, po kemijskoj strukturi fenilcikloheksilpiperidin, supstancija poznata pod skraćenim imenom PCP, bijeli je kristalni prah, koji je početkom šezdesetih godina 20. stoljeća američka firma Parke-Davis & Co. stavila u promet kao sredstvo protiv bolova i kao lokalni anestetik kod manjih operacija. Međutim, pokazalo se da već u dozi od 10 mg PCP, uz analgetički i anestetični učinak, uzrokuje halucinacije, osjećaj lebđenja izvan vlastitog tijela, stanje slično shizofreniji, delirij te opću depresiju centralnog živčanog sistema. Dokazano je i teratogeno (malformacija potomstva) djelovanje te droge.
Uskoro se upotreba PCP počela širiti, najprije među hipijima u Kaliforniji, gdje je droga nazvana anđeoski prah. Vrlo brzo došla je u ruke narkomanima u New Yorku. Poslije zabrane medicinske upotrebe i povlačenja PCP kao lijeka iz prometa (1965), širom SAD niču tajni laboratoriji. Ovi proizvode nečisti PCP, koji je navodno zbog toksičnih onečišćenja, kod izvjesnog broja slučajeva izazvao komu i smrt. Početkom sedamdesetih godina naglo se po gradovima SAD proširila ulična prodaja anđeoskog praha i to u obliku kapsula koje su ponekad sadržavale primiješani amfetamin, kokain, meskalin, THC ili LSD, pa su te kapsule često prodavane pod imenom tih dodatnih primjesa. Droga se uzima u mnogo oblika: ušmrkavaju se kao prah (slično kokainu i heroinu), gutaju kao tablete, sprejem od PCP posipaju marihuanu, duhan ili peršin i tko ih puše. Najbrže djeluje otopljeni PCP u obliku intravenskih injekcija. Droga se primjenjuje čak i rektalno, u obliku supozitorija.
Procjenjuje se da je do kraja sedamdesetih godina PCP isprobalo najmanje 5 milijuna Amerikanaca, i to većinom između 12 i 25-te godine starosti. Bilo je više od 200 smrtnih slučajeva izazvanih anđeoskim prahom. Neki su pod djelovanjem PCP skakali s kućnih krovova, drugi su doživljavali zastrašujuće halucinacije, a spominje se slučaj jednog studenta koji si je pod djelovanjem PCP izrezao i iskopao oba oka.
Pasivno pušenje cigareta s anđeoskim prahom također je opasno. Godine 1981. u jednoj bolnici u Kaliforniji bilo je liječeno desetero djece (između 8 mjeseci i 5 godina), koja su bila intoksicirana boravljenjem u istoj prostoriji gdje su se pušile takve cigarete.
Neka novija istraživanja pokazuju da se PCP prenosi od majke na plod, a budući da se droga vrlo sporo metabolizira, moguće je da žene prenesu drogu na djecu čak i ako su je uzimale prije začeća.
Glavni razlog što se anđeoski prah tako brzo proširio je njegova niska cijena. Sinteza PCP (za razliku od LSD) jednostavnija je i jeftinija, pa je droga već i za to bila pristupačnija od LSD ili heroina. Drugi je razlog popularnosti te droge u tome što ona djeluje vrlo brzo i intenzivno. Kao i kod drugih droga, djelovanje ovosi o uzetoj dozi, načinu uzimanja i konstituciji ovisnika.

3.4. STP

Supstancija koju je 1964, s namjerom da se primjeni u psihijatriji, sintetizirao američki kemičar Alexander Shulgin, po strukturi je 4-metil-2,5-dimetoksimetilpentilamin, i kemijski je povezan s meskalinom i amfetaminom. STP nije kemijska oznaka (kao što je LSD ili PCP), već akronim od "serenity, tranquility, peace" (vedrina, tišina, mir). Kasnije se pojavilo tumačenje da ta tri slova znače "specially treated petroleum" (posebno obrađena nafta).
Taj se preparat pojavio na ilegalnom tržištu krajem šezdesetih godina i ubrzo stekao glas da je prema LSD ono što je hidrogenska bomba prema atomskoj. Efekti STP su produženi i mogu se vratiti nakon pauza za vrijeme kojih se intoksicirana osoba osjeća gotovo normalno. Droga je jedan od najotrovnijih halucinogena i pokazuje izrazito neugodna sporedna djelovanja. Događalo se da intoksicirane osobe dožive nekoliko zastrašujućih dana što ih potpuno iscrpu, a zabilježeni su slučajevi teške paralize. Izlječenje intoksikacije od STP nije moguće klorpromazinom, kao što je to slučaj kod LSD. Točna djelatna doza ove supstancije nije poznata (jer se djelovanje STP na ljudima nikada nije naučno istraživalo), no smatra se da se kreće oko 3-8 mg.
Droga se naveliko počela konzumirati u jednoj hipijevskoj četvrti San Franciska, gdje se za vrijeme svečanosti solsticija, slavio početak ljeta ljubavi. U jednom danu razdijeljeno je 5000 tableta STP, a većina prisutnih koji su progutali drogu nije naslućivala njezino djelovanje. Poslije tri dana mnogi su i dalje ostali na "tripu", a bolnice u San Francisku bile su prepune hipija koji su strahovali da se nikad više neće vratiti u normalno stanje. Zbog toga je STP, nakon prvotnog oduševljenja među američkim psihodeličarima, ubrzo kao halucinogena droga sasvim napušten.


3.5. MESKALIN


Jedna od najpoznatijih indijanskih ritualnih droga je mali, okruglasti meksički kaktus pejotl, s botaničkim imenom Lophophora williamsii. Djelovanje mu je poznato više od 3000 godina. Domovina pejotla je aridno područje oko rijeke Rio Grande u sjeveroistočnom Meksiku i Teksasu. Najstariji poznati zapisi o pejotlu potječu od Francisca Hernandeza, liječnika španjolskog kralja Filipa II, koji u svojem djelu "De historia plantarum novae Hispaniae" (1651) između ostalog navodi:"Oni koji ga jedu mogu predvidjeti događaje ili otkriti onoga tko im ukrade neki alat ili bilo što drugo". Nekoliko godina kasnije, španjolski franjevac Bernardino de Sahagún izvještavao je o tom kaktusu: "Tko jede pejotl, gleda vizije, zastrašujuće i smiješne. Takvo otrovanje traje dva ili tri dana, zatim prestaje. Indijancima pejotl daje hrabrost da se bore i da ne osjećaju ni straha, ni gladi, ni žeđi. Oni smatraju da ih pejotl štiti od svake opasnosti". Inkvizicija je 1620. žigosala upotrebu pejotla. Međutim, španjolskim osvajačima nije pošlo za rukom da u Meksiku sasvim istrijebe taj kult, iako su to nastojali učiniti svim sredstvima. Prekršitelje su bičevali, čak ubijali. Španjolce je posebno smetalo što su domoroci osušeni pejotl uzimali gotovo na isti način kao što se uzimaju hostije kod katoličke pričesti. Jedan katolički priručnik, objavljen u meksiku 1760. godine, izjednačuje jedenje pejotla s ljudožderstvom. Poslije 1880. kult pejotla prešao je Rio Grande i počeo se iz Meksika (pleme Tarahumara) širiti na indijanska plemena Kiowa i Komanchi u Sjedinjenim Američkim Državama. Ta su plemena ubrzo izgradila posebni ceremonijal, miješajući kršćanske elemente s poganskim. Pripadnici kulta legalno su se organizirali kao Domorodačka američka crkva 1914., koja devedesetih godina 20. stoljeća imaju oko 250.000 vjernika, pretežno među Indijancima Sjedinjenih Država i Kanade.
Za kult pejotla nadzemni dio kaktusa u cvatu reže se u tanke kriške, koje se osuše na suncu. Osušene kriške kemijski su stabilne i dužim stajanjem ne gube djelovanje. Za vrijeme strogo određenog rituala svaki se osušeni komad najprije navlaži slinom, dlanovima oblikuje u kuglicu i nakon toga proguta bez žvakanja (pejotl je naime izvanredno gorak). Kiowa Indijanci, sjedeći oko vatre u takvim prilikama progutaju oko 12 takvih kuglica. Kroz godine kult pejotla sve se više približavao kršćanstvu, međutim, umjesto "krvi i tijela Isusovog", pejotisti kao sakrament uzimaju kriške svojeg svetog kaktusa. Taj običaj zbunjuje i iritira kako predstavnike Crkve, tako i antipsihodeličke krugove u SAD, tim više što, unatoč redovitoj intoksikaciji meskalinom, pejotisti ne pokazuju znakove metalnog, fizičkog ni moralnog propadanja. Obredi su im tihi, smireni, u atmosferi sabranosti i kontemplacije. Antropolozi koji su proučavali ovaj kult jedinstveni su u ocjeni da se radi o pravoj religiji, a ne o isprici za drogiranje (što su pokušali lansirati kršćanski misionari). Neka plemena u Meksiku, na čijem teritoriju pejotl ne raste, već stoljećima jednom godišnje hodočaste i do 400 kilometara do mjesta gdje beru sveti kaktus.
Danas je u većini država SAD trgovina pejotlom zabranjena, ali se npr., u rezervatima Indijanaca kriške svetog kaktusa mogu nabaviti za 5-10 centi po komadu. Kaktusu pejotlu danas prijeti istrebljenje, jer se biljka, u sveopćoj želji za psihodeličkim eksperimentiranjem, naveliko brala zajedno s korijenom i tako nemilosrdno uništavala. U posljednje vrijeme neki Indijanci, pejotisti, pokušavaju u Meksiku različitim mjerama zaštititi rast kaktusa.

Fiziološko djelovanje pejotla identično je djelovanju njegovog glavnog alkaloida meskalina, kojeg u osušenom kaktusu ima 4-7%. Meskalin je izoliran iz pejotla još 1896, a po kemijskoj je strukturi 3,4,5-trimetoksifeniletilamin. Prva sinteza meskalina izvedena je 1919.
Na ilegalnom tržištu u SAD većinom se javlja sintetski meskalin, koji nema neugodan okus pejotla, a uzima se u dozi od 0,2 do 0,6 grama. Često se pojavljuje i pomiješan sa PCP.
Među prvima je iscrpna istraživanja o učincima meskalina izvodio na Čikaškom sveučilištu Heinrih Klüver (1926). Ustanovio je da je poslije uzimanja te supstancije nemoguće gledati u bijeli zid, a da se na njemu ne vide blještave i sjajne forme, koje je opisao kao rešetku, tunel, lijevak, rezbariju, filigran, saće, šahovsku ploču, paučinu i spiralu. Prema nekim opisima, kod meskalina su izraženije slušne halucinacije nego kod drugih halucinogenih droga. Poslije otkrića LSD, koji djeluje oko 10 000 puta jače od meskalina, pejotl i meskalin su uvelike izgubili na značenju i popularnosti.


3.6. PSILOCIBINSKE GLJIVE


Psilocibinske gljive su gljive koje u sebi sadrže psihoaktivne spojeve psilocin i psilocibin. Poznate su pod popularnim nazivom "čarobne gljive", te se smatraju psihodeličnom drogom. Pervenstveno je riječ o gljivama iz roda Psilocybe, iako iste spojeve u manjoj mjeri sadrže i neke gljive iz rodova Panaeolus, Copelandia, Gymnopilus i drugih. Neke od najpoznatijih psilocibinskih gljiva su Psilocybe Cubensis (najčešće kultivirana i konzumirana), Psilocybe Semilanceata (veoma male gljive iz hladnijih predjela), Psilocybe Azurescens (vjerojatno najpotentnije) i Psilocybe Cyanescens. Uz psilocin i psilocibin, neke gljive sadrže i druge triptamine iako u daleko manjim količinama. Kultiviranje, distribucija i posjedovanje psilocibinskih gljiva je u večini zapadnih država na neki način regulirano. U pojedinim eurposkim državama posjedovanje i osobna konzumacija legalni su ili dekriminalizirani, dok se drugdje, pa i u Hrvatskoj, tretiraju kao kazneno djelo. Psilocin i Psilocibin međunarodno su zabranjeni UN-ovom "Konvencijom o psihotropnim substancama" iz 1971. godine.


3.6.1. POVIJEST


Gljive iz roda Psilocybe imaju bogatu povijest uporabe u Srednjoj i Južnoj Americi, gdje su korištene u šamanskim obredima u religiozne i medicinske svrhe. Pronađene su brojne statue i crteži sa motivima gljiva i mnogi stručnjaci smatraju da je riječ o psilocibinskim gljivama. Astecima su bile poznate kao teonanácatl , u prijevodu "gljiva bogova".
Psilocibinske gljive zapadnom su svijetu otkrivene Richard Evans Schultesovim ekspedicijama u Južnu Ameriku u četrdesetim i Gordon Wassonovim ekspedicijama u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Schultes je prvi identificirao i klasificirao većinu južnoameričkih psihoaktivnih biljaka i gljiva, pa tako i Psilocybe, dok je Wasson sa svojom ženom bio prvi zapadnjak koji je sudjelovao u domorodačkom obredu uz korištenje gljiva. Albert Hofmann, izumitelj LSD-a, prvi je identificirao i izolirao psilocibin i psilocin kao aktivne sastojke tih gljiva. Hofmann je prvi uspio i sintetizirati psilocibin u laboratoriju.
Timothy Leary, profesor na Harvardskom sveučilištu, zainteresirao se za gljive te otputovao u Meksiko iskusiti ih. Pri povratku započeo je Harvardski psilocibinski projekt gdje je istraživao psihološke i spiritualne učinke psilocibina administrirajući ga dobrovoljnim studentima. Nakon što je zbog toga otpušten sa sveučilišta, posvetio se masovnom promoviranju psihodeličnog iskustva. To je na kraju dovelo do zabrane LSD-a te potom i drugih psihodeličnih droga početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, uključujući psilocibin i psilocin.
Šamanska primjena i danas se odvija u nekim područjima Srednje i Južne Amerike, a u Nizozemskoj se gljive mogu legalno kupiti u specijaliziranim trgovinama uz druge psihoaktivne biljke.


3.6.2. PRIMJENA


Uglavnom se koriste kao rekreacijska droga te u spiritualne, spoznajne i transcendencijske svrhe. Suhe (ili rijeđe svježe) gljive se konzumiraju oralno, iako je i rektalna primjena moguća, doduše mnogo rijeđa u praksi. U slučaju najviše korištene Psilocybe Cubensis, slabom se dozom smatra 1-2.5 grama, 3.5 grama uobičajena je srednje jaka doza s kojom se puni efekti gljiva mogu osjetiti, dok su doze od 5 do 7 grama i više jake doze od kojih konzument obično gubi vezu sa stvarnošću.
Neki neinformirani korisnici u zabludi pokušaju pušiti gljive, no taj način rezultira neuspjehom jer se psilocibin i psilocin raspadaju na visokim temperaturama. Mnogi uz gljive konzumiraju i marihuanu jer ona otkloni mučninu nakon konzumacije gljiva, dok neki korisnici konzumiraju gljive sa Ecstasyem (MDMA) koji učini iskustvo pozitivnijim. Pojedine osobe udišu didušikov oksid (N2O) na vrhuncu djelovanja koji na nekoliko minuta učini vrhunac još intenzivnijim.
Prije prohibicije, psilocibin se uz druge psihodelike proučavao kao potencijalan lijek protiv alkoholizma i ovisnosti o narkoticima. MAPS (Multidisciplinary Association for Psychedelic Studies) je 2001. godine u SAD-u dobio dopuštenje za istraživanje djelotvornosti psilocibina kao lijeka za opsesivno-kompulzivni poremećaj, te je 2006. godine istraživanje došlo do zaključka da psilocibin otklanja simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja u trajanju od nekoliko dana nakon administracije. Danas je uz neke druge 5-HT2A psihodelike neslužben ali prektički dokazan lijek protiv cluster glavobolja.


3.6.3. PSIHOLOŠKI UČINCI


Psihoaktivni učinci traju od 2 do 7 sati. Subjektivni učinci veoma variraju od osobe do osobe i kao u svih psihodeličnih droga set i setting igraju presudnu ulogu. Učinci variraju i od količine i vrste konzumiranih gljiva, te od individualnog metabolizma osobe. Psilocybin se smatra enteogenom jer može pružiti intenzivna spiritualna/religijska iskustva.
Subjektivni učinci mogu uključivati euforiju, osjećaj spoznaje ili novo otkrivene istine, osjećaj povezanosti sa svijetom i prirodom, povečanu inspiraciju i kreativnost, (nekontroliran) smijeh, duboku introspekciju i osjećaj nadjezične komunikacije s okolinom. Dosadne i obične situacije ili predmeti mogu postati zanimljivi i fascinantni. Halucinacije iza zatvorenih i otvorenih očiju su uobičajene te uvelike variraju o dozi, boje se čine svjetlije. Način razmišljanja je obično mnogo slobodniji, misli teku mnogo brže, no može se dogoditi i "thought loop" - ponavljanje iste misli ili više misli isponova u krug. Koncentracija na specifične zadatke gotovo je nemoguća, a percepcija vremena obično je promjenjena, minute se mogu činiti satima. U velikim količinama osoba može doživiti potpunu odsječenost od stvarnosti i gubitak ega.
U slučaju lošeg tripa, ugodni osjećaji mogu biti zamjenjeni neugodnima poput paranoje, straha i anksioznosti.


3.6.4. FIZIČKI UČINCI


Fizički učinci mogu uključivati proširene zjenice očiju, osjećaj umornosti i utrnutosti tijela, blagu mučninu neposredno poslije konzumacije, osjećaj hladnoće u udovima te podrigivanje i plinove. Neke osobe mogu imati glavobolju neposredno poslije iskustva koja traje do jedan dan. Mučnina nakon konzumacije ponekad može dovesti do povraćanja, no to nije uobičajeno.


3.6.5. OPASNOSTI I OVISNOST


Psilocibin i psilocin su veoma ne-toksični. Uobičajena je dezinformacija da ove substance čine štetu na mozgu. Prema listi toksičnih substanci Centra za kontrolu bolesti SAD-a (Center for Disease Control) psilocibin je manje toksičan od aspirina.
Najveća opasnost za osobu pod utjecajem psilocibinskih gljiva jest ta osoba sama sebi. Preporuča se da uz osobu pod utjecajem bude druga trijezna osoba, takozvani "trip sitter", netko kome osoba pod utjecajem vjeruje i uz koga se osjeća sigurno, te netko tko i sam ima iskustva sa gljivama i sa ljudima pod utjecajem gljiva. Ta je osoba potrebna, pogotovo onima koji prvi put uzimaju gljive, jer se osoba pod utjecajem može ponašati nepredvidljivo, mogu joj se razne neracionalne misli činiti potpuno logičnima i mogu se naći u raznim opasnim situacijama. Još jedna važna uloga trip sittera jest pomoći i utješiti osobu pod utjecajem ako padne u loš trip, objasnit joj (kolko je moguće) da je pod utjecajem gljiva, da je sve u redu te da će iskustvo doći kraju.
Ipak, koliko god stereotip "skakanja kroz prozor" pod utjecajem gljiva i drugih psihodelika bio raširen u javnosti, u stvarnosti su smrt ili teške ozljede zadobivene pod utjecajem psilocibinskih gljiva iznimno rijetke, i uglavnom je stradala osoba imala još neku psihoaktivnu substancu u krvi, obično alkohol. Psilocibinske je gljive kao i druge psihodelične droge opasno konzumirati za osobe sa genetskim predispozicijama za shizofreniju jer bi iskustvo moglo potaknuti razvoj te bolesti.
Neki rijetki korisnici mješaju gljive s MAO inhibitorima koji im produljuju psihoaktivno djelovanje. Iako u umjerenoj količini nisu opasni sa psilocibinskim gljivama, MAO inhibitore smrtno je opasno mješati sa nekim drugim psihoaktivnim substancama, pa čak i s nekom hranom. Konzumiranje gljiva uz alkohol smatra se lošom idejom.
Kao i u nekih drugih psihodelika, nakon duže konzumacije gljiva ili traumatičnog iskustva na njima mogu se pojaviti takozvani "flashbackovi", gdje se osoba na trenutak vrati u stanje tripa iako nije pod utjecajem gljiva. Flashbackovi su uglavnom vrlo rijetki i nisu trajni. Uglavnom nestanu nakon par dana do par mjsesci, no u rijetkim slučajevima mogu ostati i nekoliko godina.
Nešto više uobičajen, ali također ne čest, jest HPPD (Hallucinogen persisting perception disorder), koji se može pojaviti nakon dugotrajne konzumacije psihodeličnih droga, ili nakon pojedinačnog ali intenzivnog i nerijetko negativnog iskustva. Riječ je o poremećaju gdje se osobi u vidnom polju pojavljuju elementi nekih halucinacija koje je doživjela pod utjecajem psihodelične droge. Osoba može vidjeti određene uzorke ili joj se boje mogu činiti svjetlijima. HPPD također u večini slučajeva traje od par dana do rijeđe par mjeseci, no također u nekim slučajevima mođe ostati godinama. No HPPD je rijetko toliko intenzivan da negativno utjeće na opće funkcioniranje osobe, te se večina ljudi s HPPD-om navikne i prilagodi te dalje živi normalno s njime dok ne nestane. Neki smatraju HPPD pozitivnim dodatkom umjesto neželjenom smetnjom.
Niti jedan od aktivnih spojeva u psilocibinskim gljivama ne stvara fizičku ovisnost, a ni psihološka ovisnost nije uobičajena.

3.7. BUFOVIRIDIS - BUFOTENIN

Na narko-tržištu sve su popularniji kristali žabljeg mlijeka, koji se ušmrkavaju, puše i utrljavaju u kožu... Muženje žaba, iako neupućenima zvuči kao vic, nova je moda prikupljanja narkotičkih supstanci Bufo viridis ili žaba krastača, kao i Bufo bufo, odnosno obična žaba. Obe u žljezdama imaju, bufotenin, psihodeličnu supstancu.
Supstanca bufotenin , koja ima narkotičko djelovanje, nalazi u se krastama, a pogotovo u žlijezdama iza vrata. - prstima joj se trljaju žlijezde na vratu, pa ispušta mliječnu tekućinu koju skupiš na komad stakla i pustiš da se osuši. Tada se kristalizira i puši pomiješana sa marihuanom narkotik se čuva u frižideru i da je to jedini način da stalno održi svježinu.Tekućina iz žabljih žlijezda je njihova kemijska obrana koja ih štiti od proždrljivaca i napasnika, obrambeni sistem koje su žabe razvijale i patentirale od svoga postanka kao zaštitu u borbi za opstanak vrste.
Žaba se može "musti" dva puta dnevno. Bufotenin je čak pet puta jači od LSD.
Priča o princezi koja je poljubila žabu, pa se žaba pretvorila u princa, nije ništa drugo do mit izazvan bufoteninom, koji svakog baca u psihodelični trip.
Svatko tko popuši, poliže žablje mlijeko osjeti da mu se svijest mijenja, doživljava vizualne i zvučne halucinacije, priljev energije, eksploziju boja i
svjetlosti, vizualne halucinacije se smjenjuju kao na filmu, čak i ako ste zagledani u zid, a glava buči od filozofskih pitanja tipa "zašto postojim" i "što je smisao života".
Trip traje otprilike jedan sat.
Interesantno je što je i veliki genije Leonardo da Vinci u svojim tajnim spisima, naveo kako je moguće žabe koristi u ratne svrhe, zbog njihovog otrova. Pitamo se za nadahnuća fantastičnih patenata genijalnog svestranog genija, vizionara futurističkih vozila, raketa, aviona, mašina. Ko zna, možda i žabe imaju dio zasluga za ova otkrića u nauci. O načinu i korištenju žabljeg odbrambenog sekreta kao i o eksperimentima s njima postoji novija literatura na engleskom jeziku ,,Toads and Toadstools'' od Adrian Morgan. On je eksperimentalno izučavao efekte ,,bufotenine'' praha od žaba.
U Kini je prah od žaba poznat tisućama godina, u taoističkim spisima iz 13 stoljeća, spominje se žablja koža u prahu, kao sredstvo ,,besmrtnosti'', a u Vijetnamu se i dan danas upotrebljava mast od žabe ,,Bufo melanostiktus''kao vrlo rasprostranjena tradicionalna medicina, protiv groznice kod djece.


3.8. IBOGAIN

Drogom protiv droge?

Jedna je droga, koja se nalazi na listi broj 1 zabranjenih u SAD, u društvu heroina i kokaina, zaplijenjena u 30 godina zabrane u količini od svega tri grama! Čudno za tvar, koju smatraju halucinogenom što na ljudski mozak djeluje tako da potiče vrlo uzbudljive vizije i, navodno, snažne psihoterapeutske efekte. Riječ je o ibogainu, indolskom alkaloidu izoliranom iz grma Tabernanthe iboga, koji nalazimo u afričkoj državi Gabonu i na jugu susjednog Zaira. Ovu biljku koristi pleme Bwiti, kao pomoć za izoštravanje čula lovaca i u većim količinama kod inicijacije mladih članova plemena kojom oni postaju ravnopravni, odrasli muškarci.

Biljka je, prema legendi, nastala negdje na početku Vremena. Razljućeni je Stvoritelj raskomadao tijelo Pigmejca i razbacao dijelove, iz kojih su izrasli cvjetovi. Udovici, nad kojom se sažalio, savjetovao je da, ako kroz nadnaravnu komunikaciju želi razgovarati sa svojim pokojnim suprugom, pojede korijen biljke.

Taub tvrdi da ibogain nikada ne odvodi na loši, neugodni trip, a vizije prošlosti mogu biti trodimenzionalne i sasvim realne. Što ćete proživljavati pod utjecajem droge u znatnoj je mjeri ovisno o količini uzeta alkaloida. Niskom se dozom smatra 5-6,5 miligrama po kilogramu tjelesne težine, a ta će količina čovjeku omogućiti uvid u mehanizme koji su doveli do njegova današnjeg ponašanja koje želi promijeniti. Niska doza usporava rijeku unutrašnjih slika koje kod veće koncentracije droge naviru mnogo brže. Uz upućena psihoterapeuta, ovaj doživljaj može biti izuzetno koristan, a ako osoba želi aktivnije sudjelovati u istraživanju vlastite podsvijesti i u svoje probleme zaviriti dublje, preporuča se srednja doza koja varira od 8-11 miligrama po kilogramu tjelesne težine. Visoka se doza od 10-20 miligrama primjenjuje u liječenju ovisnosti o opojnim drogama. Taub napominje da neki istraživači koriste i dva puta veću dozu kada su u pitanju narkomani, no to je tako u slučaju primjene sintetičkog ibogaina čije djelovanje, kako se čini, nije tako dramatično kao ono od ekstrakta iz prirodnog materijala.


ZAKLJUČAK

Ovisnost suzuje mišljenje i slabi volju tako da ovisnik više ne živi svjesno već je sav njegov život podređen nastojanju da si uvijek u dovoljnoj mjeri osigura svoje sredstvo ovisnosti.
On je izgubio svoju unutrašnju slobodu.


LITERATURA

- Grlić, Ljubiša – „Svijet halucinogenih droga“
- Majstorović Zagorka, Željka Mišćin – „Zlouporaba droga i ovisnost o drogama“
- Internet

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

Seminarski i Diplomski Rad

 preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi